ČIJA JE BOSNA, AKO NIJE BOSANSKA

Muslimani ili sada Bošnjaci (to svako zna) su ustvari islamizirani narod Bosne i Hercegovine u vremenu Osmanske imperije, koja je trajala više od 400 godina. 1463. godine je Mehmed II el Fatih (Osvajač) u ime Osmanlija ukinuo Kraljevinu Bosnu i tako prekinuo njen državno-pravni kontinuitet.

1878. godine, na Berlinskom kongresu, Austrougarska je dobila mandat da okupira Bosnu. Prvi popis stanovništva austrougarske vlasti su izvršile 1895. godine, a ukupan broj stanovnika je bio 1.568.092 – od čega su grkopravoslavci brojali 673.246 ili 42.94 %, muslimani 548.632 ili 34.99 %, rimokatolici 334.132 ili 21.31 %, Židovi 8.213 ili 0.52 % i ostali 3.859 ili 0.24 %.

Već 1921. godine na popisu u Bosni i Hercegovini nikako nema ni muslimana, ni pravoslavaca ni katolika. Ove tri vjerske skupine zajedno su popisane kao Hrvati i Srbi, a ukupno ih je bilo 1,826,657.

Šta ovo govori?

Kraljevina SHS je popisom ukinula bosanski narod i po vjerskoj i po nacionalnoj osnovi. Bosna i Hercegovina nema svoju državnost, nego se tada smatrala regijom u okviru Kraljevine SHS. Ista stvar je i sa Crnom Gorom i Makedonijom. To su regije u okviru spomenute „trojke“ – SHS, a Crnogorci i Makedonci su uglavnom Srbi.

Drugi svjetski rat:

Kralj i vlada tadašnje Jugoslavije potpisuje Trojni pakt sa nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, te bježi u London. Na scenu stupa Komunističkka partija Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom, koja jedina ne priznaje okupaciju zemlje.

Na prvom zasjedanju AVNOJ-a u partizanski pokret pozivaju se svi narodi Jugoslavije: Srbi, Hrvati, Bosanci i Hercegovci, Crnogorci, Makedonci, Slovenci i ostali. Već na Prvom zasjedanje ZAVNOBiH-a 1943. godine, bosanski pravoslavci i bosanski katolici su posrbljeni i pohrvaćeni, ali su i muslimani kao vjerska skupina preživjeli. Nurija Pozderac, sin nekadašnjeg Murat-age je potpredsjednik AVNOJ-a i traži za muslimane u Bosni i Hercegovini ravnopravnost, jer učestvuju u narodno-oslobodilačkoj borbi sa nabrojanim.

Teškom mukom, ali ipak donosi se odluka da je Bosna i Hercegovina ravnopravna republika sa Srbijom i Hrvatskom, a u njoj muslimani ravnopravni sa Srbima i Hrvatima, ali samo kao posebna vjerska skupina, a ne kao narod. Ipak, najvažnije od svega je da su tada Bosanci i Hercegovci dobili državnost u okviru Jugoslavije nakon punih 480 godina.
„Tri sestre“

Da nije bilo tako, 1.marta 1992. godine, ne bi Alija Izetbegović ni bio predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine, niti bi mogao bilo ko da raspiše referendum, te da izađe iz tadašnje Jugoslavije. Isti postupak je bio i sa Crnom Gorom i sa Makedonijom sa razlikom što je vraćena i Makedoncima i Crnogorcima njihova nacija, a Bosancima nije nikada. Priznato im je, ali samo muslimanima, da su Muslimani sa velikim slovom ,“M“.

Godine 1991. na popisu SDA, kao vodeća muslimanska stranka, ništa se ne čini da se Muslimani izjasne kao Bosanci ili Bošnjaci, već se to čini 1993. godine, dok se ginulo za Bosnu i Hercegovinu – odjednom im palo na pamet da više nisu Muslimani, nego da su Bošnjaci, ali ne i Bosanci.

Važno je napomenuti da se već 1990. godine prije demokratskih izbora iz SDA izdvaja grupa Bošnjaka na čelu sa Adilom Zulfikarpašićem i Muhamedom Filipovićem i osniva Bošnjačko-muslimansku organizaciju. Već tada se Bošnjacima smatraju samo Muslimani. Dakle, smišljeno se ide u podjelu bosanskog naroda od strane i Bošnjaka i Muslimana zajedno sa Srbima i Hrvatima.

Muslimani su zbunjeni, ne znaju jesu li Muslimani ili su Bošnjaci, dok Srbi i Hrvati u Bosni odavno znaju ko su i znaju da iza jednih i drugih stoje države Srbija i Hrvatska, odnosno tadašnja politička elita u tim državama. Bilo kako bilo, na izborima 1990. pobjeđuju zajedno „tri sestre“: HDZ, SDS i SDA. Uljuljkani u izbornu pobjedu potpisuju koalicioni sporazum i tvore parlamentarnu većinu: predsjedništvo pripada SDA (Muslimanima), Vlada HDZ (Hrvatima) i Skupština SDS (Srbima), dok se Bosna i Hercegovina još uvijek vodila kao jedna od jugoslavenskih republika i službeno zvala SR BiH.

Ništa novo se nije dogodilo, osim što su vlast u ime naroda preuzele nacinalne partije od jedne partije, već tada transformiranog SK BiH u SDP BiH. Zajednički uspjeh pobjednička koalicija ocijenila je kao rušenje već samog od sebe srušenog komunističkog sistema, a svima zajedno, za sve što po njima nije bilo dobro, uglavnom je bio kriv već deset godina pokojni Tito.

Usput, treba napomenuti da im je i danas dežurni krivac Tito, kada nema drugoga krivca. Na prvoj sjednici Skupstine, kao najvišeg zakonodavnog organa Republike, koalicioni partneri su udruženo ukinuli sva obilježja koja su bilo čime podsjećala na urušeni socijalizam, tako da je promijenjen i sam naziv SR BiH u RBiH. Odrekli su se i zastave zbog petokrake, ali problem je bio što je zastava SR BiH bila jednostavno crvene podloge sa malom zastavom SFRJ u gornjem lijevom ili desnom uglu. Jednima je ta zastava i odgovarala, ali svima je smetala petokraka, a nekima i Jugoslavija, ali oko toga su se lako dogovorili – ionako se neće koristiti ta zastava, jer svako je pripremio svoju („tri sestre“ i svaka sa svojom zastavom). Nikada se nisu ni dogovorili oko zajedničke ni zastave, ni himne, niti bilo kojeg obilježja i slijedom takvih događanja logično je došlo i do podjele „na male golove“ (pa ko kome „zabije“)…

Ubrzo, 1991. godine, došlo je do redovnog popisa stanovništva RBiH, koja je još bila u sastavu SFRJ, a partneri u vlasti su se usaglasili da popišu svako svoje, da se vidi kakav je stvarni raspored snaga na terenu. Problem u to vrijeme nisu bili Bosanci, jer njih nema u RBiH, ni po tadašnjem Ustavu. Problem su Jugoslaveni i svi zajedno vode kampanju, da se ni slučajno neko ne bi izjasnio kao Jugoslaven, bez obzira što prema statističkim podacima u Republici je evidentirano 32% od ukupnog broja stanovništva takozvanih miješanih brakova.

Rezultati na kraju su izgledali ovako: Muslimani 1.902.956 ili 43,47%, Srbi 1.366.104 ili 31,21%, Hrvati 760.852 ili 17,38%, Jugoslaveni 242.682 ili 5,54%. Svi su u jedan glas napali Jugoslavene, da su im pokvarili procent njihovog naroda. Bio je to zajednički lov na Jugoslavene bez obzira što je po tadašnjem Ustavu bila predviđena rubrika i za tu kategoriju.

Ovaj popis je još uvijek važeći i prema tim podacima „tri sestre“ (SDA, SDS i HDZ) i danas dijele vlast i predstavljaju svako svoj narod, a ovih 5,54% Jugoslavena i „ostalih“ ko šiša. Ako saberemo Muslimane i Hrvate, oni su na 51% teritorije današnje BiH, a 31, 21% Srba je na 49%, za Jugoslavene je onda predviđen distrikt Brčko 2% teritorije BiH (51+49+3=102), ali Jugoslaveni su se po računici „tri sestre“ rasporedili po predviđenim torovima i ne predstavljaju nikakvu opasnost. Sahranjeni su zajedno sa Jugoslavijom.

Popisom 2013. godine treba sahraniti Bosance, naravno i Hercegovce i konačno dokazati da Bosna i Hercegovina kao država nije potrebna na Balkanu, isto kao što nije bila potrebna ni Jugoslavija, koju su uzgred rečeno uništili jugoslavenski narodi, u čemu su zajedno prednjačila dva najbrojnija naroda, Srbi i Hrvati, koji su skupa „stvarali“ od 1918. godine, mada se nikada nisu mogli dogovoriti koji je od ta dva naroda državotvoran, pa kad su odlučili da unište državu nije se bilo teško dogovoriti.

O Bošnjacima-Muslimanima

Danas moderni Bošnjaci krive sve države i sve državne sisteme kroz koje su prošli Bošnjaci na Balkanu, osim Otomanske imperije i Dejtonske Bosne i Hercegovine. Po bošnjačkoj inteligenciji su svi okupatori (osim Turaka), a najveći krivac za njihovu nesreću je SFRJ i Josip Broz, država i njen neprikosnoveni vladar u kojoj su zapravo Bošnjaci-muslimani, nakon pada turske imperije, doživjeli svoju pravu emancipaciju i priznanje kao zaseban jugoslavenski narod.

Bosna i Hercegovina je dobila svoju buktinju u jugoslavenskom grbu. Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac, visokopozicionirani jugoslavenski političari, koje je i sam Tito visoko cijenio, pokrenuli su tu inicijativu za priznanje muslimana kao šeste nacije koja je činila SFRJ. Hamdija Pozderac je 1971. godine tražio da se bosanski muslimani preimenuju u Bosance (ne Bošnjake), a da i bosanski Srbi i Hrvati postepeno prihvate bosanstvo, kao svoj identitet.

Međutim, nije u tome uspio, muslimani su dobili veliko slovo ,,M“ i baklju u spomenutom grbu. S obzirom na okolnosti u tadašnjoj Jugoslaviji, to je bilo nešto posebno, ako se uzme u obzir položaj muslimana u Austrougarskoj monarhiji i Kraljevini SHS.

Konačno razdruživanje Jugoslavije

Nakon pobjede SDA, kao muslimanske stranke (o čemu je bilo riječi), ja bih ipak rekao da je to bio pokret, koji je zajedno sa SDS-om i HDZ-om preuzeo vlast u Bosni i Hercegovini, naslijedivši je kao ravnopravnu državu sa ravnopravnim narodima.

Naredne 1991. godine je bio popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Ne mogu da vjerujem da Alija Izetbegović nije znao da je već Hamdija Pozderac tražio od Tita za Muslimane ime Bosanac. Ako sam ja to znao, kao običan građanin toga vremena, znao je i on ili u krajnjem slučaju neko od njegovih saradnika(niko me ne može ubijediti u suprotno). Još uvijek je postojala Jugoslavija, a tadašnja „Muslimanska elita“ mogla je reći Muslimanima da je na njima činjena nepravda kroz historiju i da je došao historijski trenutak da se slobodno izjašnjavaju kao Bosanci, te da je Bosna i Hercegovina država Bosanaca, a muslimansku vjeru da im niko iz njih ne može isčupati.

U to vreme Stjepan Kljujić, opredijeljeni Bosanac na čelu HDZ-a, nesumnjivo bi prihvatio i pozvao Hrvate da se na popisu deklariraju kao Bosanci ili Hercegovci. Sigurno bi pored 43,47% Muslimana bilo bar 10 do 20% i Srba i Hrvata, koji bi se izjasnili kao Bosanci u to vrijeme. Bosanci bi činili apsolutnu većinu. Pitam se i danas što im je trebalo odgađanje do 1993. godine, pa da dekretom tada proglase samo Muslimane Bošnjacima. Nemam drugog odgovora nego da se namjerno išlo na razdvajanje naroda kako bi se narodom lakše vladalo uz pomoć vjerskih zajednica. To je moguće samo ako je vjera isto što i nacija.

Eh, sad ono glavno

Bosanci imaju historijsku šansu na ovom popisu 2013. godine da vrate svoj bosanski identitet bez obzira što im je sad u demokraciji zaprijećeno da će kao Bosanci ili Hercegovci biti svrstani među OSTALE. Ako je bošnjački sabor 1993. mogao da Muslimane preimenuje u Bošnjake, onda što ne bi mogao neki Bosanski sabor da preimenuje OSTALE u Bosance. Zato se trebaju svi bosanski narodi izjasniti kao Bosanci, pa makar ih smatrali i OSTALIMA. Bosna sa svojom obnovljenom državnosti živi već 69 godina bez Bosanaca, pa neka izdrži još do 15. aprila 2013. i niko se više neće usuditi da dira ni u Bosnu, ni u Bosance. Naravno, ako ima Bosanaca u njoj, a ja vjerujem da ima.

Mi, Bosanci, imamo na Bosnu potpuno pravo, kao u svojoj slobodnoj i nezavisnoj državi kojoj je državnost vraćena nakon 480 godina lutanja od nemila do nedraga, da se proglasimo modernim narodom, modernom nacijom i jednom za sva vremena ukinemo sve one koji nas porobljavaju i svojataju već stoljećima. To nam NIKO, NIKO ne može zabraniti, jer su svi međunarodni dogovori na našoj strani. Mi, Bosanci, sami odlučujemo o svojoj sudbini. Troglava aždaha mora pasti!
Stvari su pogresno postavljene u startu. Popisuju se kao biva narodi BiH, a narod je ustvari samo jedan – bosanskohercegovački i nacija je jedna – bosanskohercegovačka. Niko na svijetu ne popisuje etničke grupe (kojih ima u BiH preko 20, a Bošnjaci, Srbi i Hrvati su samo neke, najbrojnije od njih). Ovdje se od etničkih grupa nastoje napraviti narodi s ciljem da ti narodi postanu nacije.

A što bih ja, na primjer, bio Bosnjak zato što su to ime Bosancima dali Turci? Turci su u Bosni kao i na cijelom Balkanu bili okupatori, a okupator igra po svojim pravilima. Bošnjake je automatski vezao za islam. Ja neću da budem vezan svojom nacijom automatski i za vjeru. Vjera je moja lična stvar, a nacija je bosanska i šta je tu sad nejasno? Briga mene što će se tamo neki pravoslavac izjasniti kao Srbin i vezati naciju za vjeru. Što ja moram biti isti kao on? Ja ću da budem Bosanac, jer država mi se zove Bosna i Hercegovina, a ne Bošnjanija. Biće i među ljudima za koje se smatra da su Srbi ili Hrvati onih koji će za sebe reći da su Bosanci, ali sigurno među njima neće biti onih koji će za sebe reći da su Bošnjaci. I ja da sam na njihovom mjestu ne bih nikad pristao da budem Bošnjak. Što se sad vrši pritisak samo na Muslimane da se izjasne kao Bošnjaci, a plaši ih se sa bosanstvom?

Zašto strah?

Pa zato da bi mogli pametnjakovići da znaju koliko im je stado kojim će moći upravljati. Eh, sa mnom neće upravljati sigurno. Ja nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak, a nisam ni pravoslavac, ni katolik, ni musliman. Pokazalo se u zadnjih 20 godina da je narod nagrabusio slijedeći upute svojih pametnjakovića. Zato im sada treba udariti KONTRU. Ako ne znaš moj narode, šta je ispravno samo uradi ono čime te plaše. Bošnjački pametnjakovići tvrde da su Bošnjacima neprijatelji Srbi i da im ne treba vjerovati, a ustvari Srbe treba smatrati prijateljima, a tražiti neprijatelja u četnicima.

Mi, Bosanci, svoj identitet gradimo na sveukupnoj bosanskoj historiji, a ne od vremena okupacije od strane Carevine i pojave islama na našim prostorima. Ime Bošnjak je ( za razliku od dotadašnjih Bošnji, danas bi to zvučalo kao BOSANCI ) je političko-administrativni naziv smišljen od strane Osmanlija, koji je omogućio uništenje dotadašnjeg i nacionalnog i vjerskog identiteta porobljenog naroda koji je do tada nosio jedan sasvim drugačiji identitet. Bošnjačka politika danas je zasnovana na teoriji države po islamu, što je u suprotnosti sa modernom političkom nacijom, koja tvori Bosnu kao članicu UN.

Nosilac takvog plana na Balkanu je Islamska zajednica, koja ima za cilj okupljanje svih Bošnjaka-muslimana Balkana, uključujući i današnji prostor kojim Bošnjaci vladaju u Bosni („sarajevski tor“ ili „fildžan-država“) i da stvori Zelenu magistralu kroz Balkan, vezujući Bliski Istok sa srcem Evrope. To je ujedno i direktan atak na granice sadašnje Bosne i tiha objava vjerskog rata kršćanskom okruženju kroz Bugarsku, Makedoniju, Srbiju, Crnu Goru i Bosnu. Upravo iz tog razloga, mi, Bosanci, nikad ne trebamo podržati bošnjačko-muslimansku politiku, niti se izjašnjavati kao Bošnjaci. Nas Bosance ne interesuje nikakva muslimanska politika, već naša Bosna, koja pripada BOSANCIMA, a ne vjerskim narodima koji je trenutno okupiraju.

Zaključak

Bosnu i Hercegovinu sa ove vremenske distance treba posmatrati kao državu koja je uspostavljena prije 69 godina, a od toga je 49 godina bila članica državne zajednice koja se zvala SFRJ. Bila je osporavana i sa istoka i sa zapada (i od Hrvatske i od Srbije). Prvi put nakon 549 godina od nasilnog ukidanja njene državnosti u ime Otomanske imperije Bosna i bosanski narod ima historijsku priliku da se na popisu stanovništva 2013. godine narod identifikuje sa državom, tako što će se izjasniti kao Bosanac, a ne Bošnjak, jer tzv. Bošnjački sabor 1993. godine izvršio je genocid nad bosanskim Muslimanima, preimenovanjem u Bošnjake, a da taj narod niko ništa nije pitao.

Bošnjake su već 19 godina vezali za islam i zato se ni od bosanskih Srba ni od bosanskih Hrvata ne može očekivati da se izjasne kao Bošnjaci, ali kao Bosanci će se izjasniti dobar dio i Srba i Hrvata, što je pokazao probni popis. Stoga nije pravilno, a u najmanju ruku nije ni pošteno da se od nasilno preimenovanih Muslimana u Bošnjake nešto traži i da ih se zastrašuje da će biti manjina ukoliko se izjasne onako kako se ustvari osjećaju, Bosancima.

Hakija Abdić, predsjednik Lige antifašista Jugoistočne Evrope