TEŠANJ ALIJE ISAKOVIĆA

Uz 90-tu godišnjicu rođenja velikog pisca

___________________________________________________________________________

Književnik Alija Isaković rođen je 1932. godine u Bitunji kod Stoca. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik – u Sarajevu.

Isaković je pripovjedač, putopisac, dramski, televizijski i radio-dramski pisac, leksikograf, historičar jezika i aforističar, TV-scenarist, publicist, antologičar, urednik časopisa Život, urednik edicije Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine u sarajevskoj Svjetlosti. U književnost je ušao romanom Sunce o desno rame (1963.), a zatim je objavio više knjiga proze. Priredio je Biserje – prvu antologiju bošnjačke književnosti. Umro je u Sarajevu 1997. godine.

Alija Isaković bio je čest posjetilac Tešnja, a u njegovoj putopisnoj knjizi Jednom, objavljenoj 1987. godine u mostarskoj Prvoj književnoj komuni, nalazi se i putopis Tešanj, koji ovdje prenosimo u spomen na ovoga velikog pisca – povodom devedesete godišnjice njegovog rođenja.

(Pripremio A. Brka)

Mak Dizdar, Smail F. Terzić, Duško Trifunović i Alija Isaković
(U Tešnju, jednom…)

ALIJA ISAKOVIĆ / TEŠANJ

Nikada neću saznavati šta je to u Tešnju što se čovjeku dopadne, radi čega ga zavoli, zbog čega se sjeća, čemu priželjkuje ponovan susret. Neću nikako saznavati. Gradić kao toplo gnijezdo u šaci. Svako je svakome susjed. Mogu s hotelske terase, iz lipovog hlada, ispružiti ruku i taknuti svaku kuću, s Kule zaviriti u svačiju odaju, u kratkoj šetnji čaršijom svakoga za zdravlje upitati. I svako će da se prisno nasmije, da me vedro pogleda i blago sasluša. Niko neće pitati što sam došao i koliko ostajem, kao da sam bio s njima i kao da sam dalek bio, njihov. Obdareni su svojstvom da svakoga namjernika tako prime i da ga tako zadrže. Ti građani Tešnja kao da su se zaintačili u gostoprimstvu.

Oni zaista tako toplokrvno prime i novu knjigu, pozorišnu družinu, arhiv umrlog pisca, privatnu biblioteku, lutajućeg recitatora, oni ožive zaboravljenog pjesnika, obnove davno zaboravljen list, pokupe stare rukopise s čađavih tavana, sačuvaju starinsku nošnju i pjesmu, poneki običaj na umoru, podignu kulturnu zadužbinu, kao da je u njima duh renesanse i kao da je u njima polet tek slobodne zemlje. Tako, vidim, Tešanj nikako nije malahan, provincijalan, skukavčen i usahnuo; ni stolni gradovi ne mogu da ga natkrile u onome nečemu. Uvijek tu ima nešto novo da se vidi, čuje, nauči i osjeti. Tako ćete ovdje biti kao da ste već bili. I neko sasvim mlad, uzlazan, što se kaže, i neko prastar i svijetao, i neko dalek i manje znan, i neko ko je drag susjed. Zaista, treba samo htjeti, a u Tešnju hoće, odvajkada, što nije svakome dano, nije mu se tako grah zavio. Čitao sam o Tešnju u Evansovoj knjizi »Pješice kroz Bosnu i Hercegovinu« iz 1875. Općinski službenik govori talijanski, a kajmekam francuski. Kajmekam, “sasvim civilizirano biće u tankom bijelom odijelu evropskog kroja, savršeno učtiv, počasti nas, po običaju, kahvom i cigaretama, i to cigaretama u papiru! Prošetao sam uzanim i prljavim ulicama, ali mnogo prijatnijim od mnogih u sjevernim njemačkim gradovima!”

Prije nego sam došao tog proljetnog jutra uzanom dolinicom Tešanjke, pejzažom tako skromne, tako mlade geomorfologije, blago ovalne, mladozelene, sve ne vjerujući da me iza tanke vrbe može da sačeka grad, da ne kažem gradić, da zaboravite kako ste došli; kako je i princ Eugen Savojski zaboravljao ne osvojivši grad, ljut i postiđen; slušávao sam da u Tešnju predsjednik Općine, negdje u vrijeme ‘Hamleta iz sela Mrduša Donja’, igra epizodnu ulogu u amaterskom komadu koji režira njegov općinar, također amater. To ima još samo u Provansi. Brico u skromnoj radnji pod sahat-kulom, u nasapunjeno lice mušterije, priča o ‘Glembajevima’, kritizira Simovićevu ‘Hasanaginicu’, priča o Petranovićevoj ‘Juditi’ u Tešnju iz 1865, prigovara kostimografu u sinoćnjoj predstavi maglajskih amatera. Dok čekam na brijanje, ulaze dvojica momaka-mještana i šiljkaju se oponašajući Brata i Gosta iz televizijske drame ‘To’, godinu i više dana poslije emitiranja. Stotinjak metara niz ulicu, lijevo, pored pošte, radi krojač koji, jednoga dana, poklanja gradu tridesetak kilograma zlata za izgradnju Doma kulture. Suhoga zlata, iglom krojačkom zarađenog. Iz dana u dan.

Mak, Skender i Tode pred starom kafanom »Zvečaj«. Žmirkaju na jutarnjem suncu, čekaju kahvu, čekaju svoje piće, ne razgovaraju, ne čine suvišne kretnje, samo predano čekaju to prvo jutarnje piće, prije nego odu da posjete Ćatićev grob u obližnjem haremu, i da još ponešto popiju prije tog susreta s đacima u Gimnaziji »Musa Ćazim Ćatić«. Mak se prisjeća nekih anegdota o Musi. Grob je u mladoj šumici. Cvrkuću ptice i cvrkuću đaci. Musa počiva u miru pod rascvalim trnom. Nema prikladnijeg cvijeća. I prve svehle ljubičice. Mogu zamisliti proljetni dan te ratne godine, 1915, i tihu dženazu. Jedva su našli hodžu koji će tog sarhoša ispratiti na ahiret. Musa je sada u čitankama.

Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom,
al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu p'janom.

Zato, kažem, neću nikada i nikako saznavati šta je to u Tešnju što se čovjeku dopadne, radi čega ga zavoli, zbog čega se sjeća, čemu priželjkuje ponovan susret.

To ne treba znati.