TESANJ.NET stranica grada
In memoriam, 4.11.1948. – 26.6.2026. godine
_____________________________________________________________________________
Pjesnik Sead Korajlić preminuo je 26.6.2026. godine u Tešnju, gradu u kojem je i rođen 4.11.1948. godine od oca Kasima i majke Besime, djevojački Ibrahimkadić. Osnovnu i srednju tehničku školu Sead je završio u Zenici, a potom je studirao na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Sa suprugom Munirom dobio je sinove Elvira i Ajdina. Od 1972. godine radio je u privredi (“Energoinvest” Sarajevo, RMK “Metalno” Zenica, “Tehnorad” Derventa), a rodnom Tešnju vratio se iz Dervente ratne 1992. godine. Posljednjih 12 radnih godina nalazio se u organima općinske uprave u Tešnju, gdje je vodio programe obnove i razvoja, a bio je i na dužnosti savjetnika Načelnika Općine.
Sa suprugom Munirom
Pjesme je od 1964. godine povremeno objavljivao u dnevnim, nedjeljnim i drugim listovima i časopisima. Poeziji se vraća nakon više od dvadeset godina, a njegove četiri pjesničke knjige – Predvečerje« (2008), »Gravitacija« (2010), »Papirna i potom« (2011) i »Opijum slobode« (2019) – objavljene su u izdanju tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje. Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine.
Već i iz predočene bio-bibliografske informacije jasno je da Korajlićeva pjesnička inspiracija nije bila konstantom, kamoli da je dominirala na njegovom životnom putu. Pohodila ga je povremeno, a nešto intenzivnije tek u dobi kada se, neumitno, počinje prilaziti svođenju životnih računa pred izvjesnošću prelaska u onaj “drugi prostor” – kako bi kazao Czesław Miłosz. I upravo je to ona pozicija s koje subjekt ove poezije posmatra svijet i sebe u njemu. Stoga su pjesme koje odražavaju njegov egzistencijalni prezent osjenčene tamnijim tonovima, a pogled ka budućemu skraćuje se i ne domeće dalje od blizine smrti, ne putujući u metafizičko.
Ali on se toj smrti i opire – memorijom nesvakidašnjega erosa kojim je do srži prožet njegov odživljeni put. I kada posmatra sebe današnjega, osupnutog vremešnošću, pjesnik to čini nostalgično lamentirajući nad negdanjom vitalnošću i opijenošću čežnjom ka nasladama. No, naslada nije samo u hedonizmu, koji je ovdje itekako naglašen, nego je u samome življenju kao radosti po sebi. Zato je Korajlić opjevao i vlastito djetinjstvo, i mladost, svoju prošlost općenito – u kojoj je uvijek erotično, gotovo nagonski, inklinirao primarnoj slobodi čovjeka u svijetu. Ali, društveni kontekst stajao je nasuprot toj svijetloj čežnji, pa njegove pjesme slikaju i ono čime ga je stezala i sprezala historija.
Almina Brkić, Željko Grahovac, Sead Korajlić, Amir Brka, Ivica Budulica
10.12.2018, pjesničko veče u Biblioteci povodom Dana grada Tešnja
Moglo bi se, na koncu, i žaliti za tim što jedna ovakva autentično lirska osobnost nije bila kroz život “sklonija” pjesnikovanju, ali, svakako, možemo biti i radosni što se Korajlić u svojoj konačnoj opservaciji nad životom “obratio” poeziji. I, također, što ta pjesnička opservacija niti jednoga momenta nije ni pokušala “prerasti” u mudroslovlje, nego je dosljedno bila nadnesena nad konkretnim vlastitim vrtom.
U punom svjetlu Korajlićev pjesnički dar zasjao je u knjizi »Opijum slobode«, koja donosi izbor iz njegovih ranijih zbirki i nove, neobjavljene pjesme. U pogovoru te opsežne knjige profesor Enver Kazaz zapisao je i slijedeće: “Sead Korajlić je najbolji tamo gdje se ispovjedno u njegovoj poeziji udruži sa snimkom društvene stvarnosti, odnosno s nekom vrstom moralne kritike društvenog sistema vrijednosti. Korajlić je odličan pjesnik socijalnih slika koje se udružuju sa autoironičnim stavom i daju pejsaž radničkog miljea i njegovog kulturnog sistema vrijednosti. […]. Ponajbolje u našoj poeziji socijalnih slika grada i predgrađa socijalističke Jugoslavije, takve pjesme svrstavaju Seada Korajlića među veoma značajne bosanskohercegovačke pjesnike.”
Amir Brka, Suad Livnjak, Sead Korajlić, Enver Kazaz – Svjetski dan poezije
21.3.2019, pjesničko veče u Centru povodom izlaska knjige »Opijum slobode«
Izjednačuju se, dakle, u njegovoj poeziji lirsko i egzistencijalno ‘ja’, a u toj nepretencioznosti i minimalizmu ostvaruje se Korajlićeva poetska autobiografija, koja pred nas iznosi autentičnog čovjeka u njegovim životnim radostima i lomovima, izloženog i žrvnju društvenih okolnosti. Velike pjesničke vizije o univerzalnim problemima i dramama neka ostanu žrecima i šamanima koji su poeziji životno zavjetovani, ali iznimnu vrijednost imaju i vjerodostojne pjesničke avanture onih koji svoja životna svjedočanstva, u intuitivno dosegnutoj primjerenosti iskaza, ostave u stihu. Na taj se način, još jednom, potvrđuje i činjenica da je poezija najsublimniji izraz ljudskoga bivanja i da ona, tako, spašava čovjekov svijet, uzdižući ga ponad trošnosti i banalnosti. To je prinos slavi pjesništva, jer ona postaje životnom popudbinom pjesnikā kakav je Sead Korajlić, a oni, u tom okusu duše, suputnicima njene vječnosti.
