AMIR BRKA / SEJINA POSMRTNA PJESMA

Dobro te poznajem, pa vjerujem da ćeš saslušati
što naumih da ti kažem. A najprije, istinu da život
nikakvoga smisla nema. No upravo zato je zanimljiv,
magičan je, neodoljiv, što i jest osjećaj koji me
je hedonistom načinio, mada ne bih smio ustvrditi
kako sam mu porijeklo dokučio. Ali, što me teži
očaj pred životom spopadao to strasnije ga i
ljubljah, pa – naoko nelogično – ova je spoznaja
učinila da slobodno svoja htijenja ostvarujem.

Ipak, svagda uviđavan i obazriv bijah, da drugoga
ni na kakav način ne povrijedim. I ne zato što bih
možda zazirao od grijeha za koji će kazna me čekati,
jer nikada nisam vjerovao petparačkoj propovijedi
o tobožnjoj nadnaravnoj pravdi, već, naprosto, stoga
što sam razumio kako draž životna ne pripada samo
meni, pa, štaviše, da ni meni neće namignuti ako
ne bi sveodnosnom bila, makar drugi ne ćutjeli ono
što sam ja spoznao, te vječno ostali beznadežnim
robljem sveprisutnih dogmatskih predodžbi.

Sa tom željom – neka morem svojim s otvorenim
jedrom plove, u visine kakve samo naslutiti mogu
bez bojazni neka se uzvinu – tako sam živio, sa
sviješću o padu konačnom što nas ponaosob očekuje.
Pa i tebi još jedanput velim: prevarante prezri, ma
kakvim se bogomudrim ruhom zaodjeli. Opsjenari
do jednoga to su, manje ili više vješti, a uvjerljiv
posebno je onaj među njima što je samog sebe
davno obmanuo, pa njegove oči poput žeravica
gore, a riječi mu prskaju i cvrče kao kapi vode
u ključalom ulju.

I još jedan savjet dao bih ti: ni rebelom nemoj biti
kakav otpočetka jesi. Narav svoju vrletnu zatomi,
pretvaraj se da ih, jadne, čak i podražavaš, jer tako
ćeš osvojiti prostor gdje ćeš moći da misao svoju
mniješ i želje da zadovoljiš, a više od toga, šta god
da poduzmeš, nikada ti neće dopušteno biti, kao
nikome što nije.

I šta te se uistinu tiče bilo koji od poslova javnih…?
Zašto da se žestiš ili, odan jalovosti kakve utopije,
da se radi ideala nekog trsiš, te da skončaš s jedom
i s gorčinom – kad već možeš ovaj nauk prihvatiti,
pa da sretnim mrcem poput mene budeš, u ništavilo
da pređeš kad dođe trenutak kojeg se ne plašiš, dok
će onī što i pred životom strepe vlastitu ništavnost
kao mudrost suštu njegovati sve dok dišu.