TESANJ.NET stranica grada
Uvijek i svugdje bilo je i onih što pred ljudskim
licemjerjem iskazuju gnušanje. U mom slučaju,
međutim, hipokritična se dvojnost splela: bijah
glasni zastupnik vrline, a u isto vrijeme brižljivo
sam njegovao udvorički odnos naspram instancije
čija riječ u svim važnim pitanjima presudna bijaše.
Manir, dakle, kuražnoga rebela koji lažni moral u
javnosti prokazuje, ali ne libi se postupaka prema
kakvim izražava indignaciju i prezir. Na taj način
svoj sam status održao zavidnim. I posao birah po
principu – ovaj mi je komotan, taj je bolje plaćen,
ali prihvatit ću treći, jer je i jedno i drugo. Znali
su mi pripasti i šefovski položaji u državnoj službi,
ali mučni nesklad u meni na koncu se pokazao
pogubnim, i Vrag je po svoje došao…
No, ja ipak nisam bio bezobzirnim prevarantom.
Iskreno sam puku otvarao oči i svesrdno pozivao
na pobunu protiv hulja bez skrupula, spremnih čak
i na to rat da izazovu radi svojih probitaka: sirotinja
nek stradava, a oni će plandovati u otetom izobilju!
U mjesnom teatru predstave sam takve postavljao,
pisao sam pjesme što zamrli vox populi razbuđuju,
na ulici i u krčmi žestoke sam raspre o ljudskome
dignitetu poticao… Ali nisam izdržao. Kroz godine
egzistencijalni pritisak je postajao nepodnošljiv:
porodica, stalno filistarsko nadmetanje – preteško
je bilo breme, a svoje sam snage precijenio, jer,
ruku na srce, bijah čovjek skromnoga formata.
Elana sve slabijega, pa stoga i odveć neuvjerljivo,
igrah rolu na koju sam javnost otpočetka navikao.
I već su svi razumjeli kakav nesretnik je posrijedi,
ali više su me žalili nego osuđivali, a čaršijskim
šeretima za oholu lakrdiju bijah dobrodošao. Ta
navada njina za me je, međutim, spasonosna bila,
jer kroz nju je opstajala i moja samoobmana, bez
koje ni živjeti dalje ne bih mogao. Izvanrednoga
je značaja u tome i alkohol: tonuo sam u njegove
mrkle vrtloge, pa se iz njih u prostore nepojamnog
blještavila bestjelesan dizao… Drugačiju stvarnost
za sebe sam stvorio, u kojoj sam vječito, kao titan
ponosit, nepotkupljiv buntovnik…
Uskoro sam izgubio svaku priliku i da kakvu-takvu
plaću priskrbim… Žena me je odgurnula, zanijemili
su sinovi, izbjegavali me nekadašnji prijatelji, ali ja
sam sve to kao kukavičluk tumačio, konzekvencom
slabosti: da su ljudi nesposobni prihvatiti, a kamoli
podržati prometejskoga junaka, za dobrobit njinu
spremnog i da strada. U takvoj sam agoniji najzad
i skončao: našli su me ukočena, u mrzlom svitanju,
u ružinu žbunu, pored stoljetnoga pjesnikova groba.
A danas me spomenu samo kada nekom zatreba iz
vlastitih razloga na kasabu da se obrecne, pa će reći
kako zauvijek ostao sam neshvaćen – premda bijah
intelektualac, tribun, glumac, umjetnik – a pri tome
ni sâm ne misliv tako kako govori.
I dok, evo, razmišljam o svemu, ne nalazim razloga
sebe da osuđujem, već bih, štaviše, mogao zaključiti
kako bijah žrtva tragikomičnoga naloga da naraštaj
svaki nađe one koje izložit će podsmijehu i poruzi.
A da nisam bio među takvima, cerio bih se s onima
koji lùde za čaršiju proizvode – što bi bio još i teži
grijeh prema ljudskoj supstanci. Tertium non datur,
to se tako doima s eternalnog motrišta, jer vječnost
se otkriva isključivo u porazu, sve drugo je opsjena.
Jer život je čudovišan, nezajažljiv ljudožder…
