TESANJ.NET stranica grada
Senad, tako piše na bašluku iznad ove lubanje. To,
međutim, i nije značajno, jer moj život presudno je
obilježen time što sam brat pjesnikov bio. Taj život,
koji ne bijaše lak nimalo…
Samo prvih šest godina, dok se nije on rodio, zatim
još šest, ili sedam, dok ne poče jasno pokazivati u
posebnog stvora da će stasati, trajala je bezbrižnost.
A potom je sve slabijom bivala, da bi se, na koncu,
i posve ugasila. Uskoro me cijelog obuzeo jed, što
će se u mržnju, opaku i razornu, preobraziti, a njen
mi je plamen sve do kraja bio razlogom za život.
Izrazita u svakome smislu, naizvrat me izvrnula
inferiornost moja. Postah biće otrovano pizmom
žestokom, koja za osvetom nesmirivo vapi. I nije
u tome ni od kakve važnosti svijest kako je objekt
moje mržnje apsolutno nedužan. A da barem ne
bijaše tako…! Da sam njega izašta mogao optužiti,
mnogo bi mi lakše bilo…
Dok ja i u djetinjstvu samovah, smušen i vazda
po strani, on se među vršnjacima redovito isticao.
Sve dječije aktivnosti u našoj mahali superiorno je
predvodio, pa ne bješe teško predvidjeti kako će
se izuzetnost njegova neminovno ispoljiti čemu
god se moj brat posveti u budućnosti.
Odlikašem bio je, a ja sam se s mukom kroz školu
provlačio; kad bijah u pubertetu, na perverziju sam
ga nastojao navesti; okrutno su mene svi eskivirali,
a njega su priželjkivali i u društvo zvali; žgoljav i
rahitičan, uvijek kao kostur mršav, ni u jednoj igri
nisam sudjelovao, a on je tad i u sportu prednjačio
kao lucidan plejmejker spretno dirigujući gradskim
timom košarkaškim; naočit i lijep kao kakav mladi
bog, najzgodnije djevojke čeznule su za bliskošću
s njime, makar da ih pogleda, a ja ružan, kao Bob
Rock nosat, sretnim bijah već zbog prve koja ruku
mi je pružila, i oženio sam se tek što punoljetstvo
navrših; odmah su me u fabriku dali – da bih kao
radnik metalski dirinčio dok je snage u meni, a on
poslije gimnazije na fakultet ode – da o roditeljskoj
sirotinji poeziju studira…
I onda je rat došao, koji on je na radiju i u novinama
provodio, a ja bdjeh po rovovima, i gladan i smrznut,
nerijetko drhteći od straha, pobijeljele oči skrivajući
pred prijetećim licem Azraila.
Potom, te njegove pjesme, i te sve knjige njegove…
Mislio sam, nadao se: napokon će i on podsmijeh i
prezir iskusiti, ali – strašnoga li moga još jednoga
poraza…! Hvalospjevi i najbolje kritike, pa nagrade,
krenulo je otpočetka tako, i zatim je bez prestanka
narastalo, do pjesničke slave, meni nepodnošljive…
Nije se on, u svemu, nimalo uznosio, a spram mene,
štaviše, još boljim je postajao. Ustrajno me nastojao
socijalizirati, premda sam ga primitivnim manirima
barem stoput osramotio; plaćao mi proteze za zube
i najbolja za sluh pomagala; kad god sam ga susreo
u žurbi, pozamašnu novčanicu u džep mi je strpao,
i još mi se zbog tog izvinjavao; bez njegove štedre
pomoći ne bih sina mogao da školujem; novce koje
davao je roditeljima – ja sam od njih do posljednje
marke bešćutno izvlačio; on je i liječenja i sahrane
i grobove njine u cijelosti platio, a ja sam iz fabrike
pare za to kamčio…
I nije sad ni moguće iznijeti sve zbog čega bi takav
brat časnoga čovjeka zadužio zauvijek. Ali, ja sam
žrtvu pred čaršijom glumio, a, u stvari, za vlastite
brojne hendikepe suštinski sam njega okrivljavao,
jer sam vjerovao kako mi je mnogo, po Tvorčevoj
zamisli, već rođenjem uskraćeno da bi njemu sve
to poslije bilo dodijeljeno, pa to što je on za mene
činio ništavnim sam smatrao naspram bolne patnje
koju trpio sam cijeloga života.
U ovoj zabiti poneko se njemu divio, takvi su mu i
laskali u javnosti, no najviše bješe onih koji su ga iz
zavisti mrzili, ali niko kao ja kojemu je katkada ova
fanatična bratska emocija razum mutila. Priključio
bih se kada odluče da mu naude; anonimne prijave
sam policiji protiv njega dostavljao; sumanutim sam
ga i opasnim opisivao: da je čudovište što u ponoć,
maljav poput vukodlaka, urliče sa gradskih krovova,
a u zoru da se opet kao nevinašce u postelju sklanja;
da je prepredeni razbojnik za kojega drugi obavljaju
najmračnije poslove… I sve tako, i još mnogo gore.
Čudeći se – odakle mi naviru sve te riječi užasne,
grozote sam kazivao, ali uzaludnim sve je ostajalo.
Te sam pomišljao da ga neka viša sila čuva – kao
da je posrijedi kakva vrijednost neponovljiva.
Na svu moju surevnjivost i zlobne rabote koje sam
poduzimao, on se nije niti osvrnuo, jer je mizeriju
moju jasno razumio; ostajući bratski mi privržen,
još i više me je razjarivao. Trajalo je tako sve dok
nisam naumio da prisvojim polovinu stambenoga
nasljedstva što je njemu pripadalo. I tužbu sam na
sud dao, i pisma sam ministarstvu pravosuđa slao,
a kada je propalo to što bijah pokušao kako bih mu
smrtno napakostio, lagao sam svojoj djeci da nas
je sud zaštitio, jer je pola naše kuće tobože on želio
da nam otme. Da im kažem istinu, to, razumije se,
nipošto nisam mogao.
Bez riječi je tad okrenuo glavu i svaki je kontakt sa
mnom prekinuo, što je za me predstavljalo ogroman
gubitak. Ubrzo, međutim, shvatih da sam se slobode
najzad domogao, jer ću moći da se mržnji predam
potpuno, a da me on svojom nesnošljivom prirodom
ne ranjava nanovo. Decenije već su u tome protekle,
i uvijek sam strahovao, zazirao od susreta s njime.
I sanjah ga povremeno: monstrum koji nejasno, ali
pouzdano meni nalikuje rastrgao mu je utrobu i guta
je halapljivo, a on, još živ, to posmatra kroz krv koja
poput vodoskoka prska…
Plašim ga se i sad, iz groba bih utekao da me pronaći
ne može, jer se možda ne bih uspio obuzdati: grkljan
bih mu pregrizao…! Mrzit ću ga i u svom mrtvaštvu,
kao što ga mrzih sve dok sam živio. A on to zna, taj
prokletnik koji me je na obama svjetovima uništio
svirepo…
