AMIR BRKA / BEZNADNI VAPAJ

Najbolje bilo bi pred svijetom da sam posve bešćutan,
ili, kada bih uzmogao, iz njega sasvim da se isključim,
životu smjernog pustinjaka kao isposnik da se naučim,
jer nesnošljiv je ovaj čovjekov dom, odveć je okrutan,
no sve je uzaludno, ostaje tek da se do kraja namučim

U svijetu trajno sam uzapćen i ljudskim u sebi sputan,
usred dana na neprozirnu tamu zoon politikon osuđen,
pa i kad osvrnem se, u boli vječito kao i noćas sluđen,
od konkviste do genocida, samudaripena i holokausta:
o jezivom zatiranju i istrebljenju zbore povijesna usta

U smiraj čeznem, da uzmaknem iz sveopćeg iskustva,
kristal vedrine iznova dozivam, ona iskonska čuvstva,
ipak, okeani pomrčine razlivaju se i u najdubljoj sjeni,
ni snovi ne stižu slobodni, otrovani već su i moji geni,
te pomišljam, čak, Lukavstvom Uma da smo izvedeni

na stazu bez povratka, nakanom Logosa, ili pak Boga,
što će neumitno da završi čovjekovim samoukinućem,
dok troglodit Lebensraum zatvara paučinom i prućem,
a On će, iza kataklizme, na pozornicu izvesti drugoga,
i ovi versi samo su beznadni vapaj stvorenja izlišnoga

    (21.12.2023.)