AMIR BRKA / MOJ GRAD

Ovaj grad je mali, no, svejedno, meni dovoljan
je u svojoj suštini, jer u njoj sam jedini gospodar;
neki drugi umišljaju, jadni, da su osobito važni,
pa čak i da moć imaju u svojim rukama, a ja sam
oduvijek, još dječakom, snažno osjećao ono što
sad i bez dvojbe znadem: kako grad je radi mene
i nastao, zatim da je na me strpljivo čekao i da
oni koje srećem beznačajni su statisti, skutonoše
u dvorima vlastelina; ipak, ne, ne, neprikladna
takva je poredba, kao što bi neumjesno bilo i to
da na slavnu prošlost se pozivam, na ratove i
brojne junake, i na žrtve nebrojene, na poplave
i požare, na podvige veličajne što su i u historiju
zapisani, na vječitu strepnju naspram budućnosti
zbog prijetnji neugaslih od onih što stoljećima
na srcu imaju i smišljaju kako da grad u prašinu
sruše – jer mojim ga, čak i isključivo mojim,
zauvijek čine vile, vilenjaci, netopiri i vampiri,
vukodlaci, sumalići, i aveti, i demoni, i duhovi
preminulih noćobdija i pjesnika, nesmirene sjene
što ih stanovnici tek naslute katkada u magli, sva
ta svita ponoćnih stvorenja što je meni jedinom
vidljiva; s njom provodim svoje vrijeme u ovome
gradu, budući da stvarni jedino su oni i da samo
oni mene čine živim, jer ih prisno doživljavam
i svojtom ih grlim, a oni, zauzvrat, za žreca me
prihvaćaju, ovlašćuju da o njima verse sričem,
te da tako gradom suvereno vladam, a on zbog
toga doseže nezemaljsku svoju svrhu i lebdi
nad općom povjesnicom hudom, u kojoj je sâm,
štaviše, vazda bez ikakve vrijednosti bio, dok se
sa mnom ponad sebe samoga uzdiže, u vječnost
zvjezdanu, pa kad, dakle, nespokojnim snima
mještani mu ustrašeni spiju, nad svijetom njinim
tê moje utvare netremice bdiju; no ima, doduše,
i drugih gradova u ovome gradu, ali moj je samo
ovaj, i bez njega ovdje ni disati ja ne bih umio