Obrazovni sistem Bosne i Hercegovine je, usuđujem se kazati, apstraktni sistem koji nije jedinstven i jednak na nivou države, nego se razlikuje po kantonima, entitetima i geografskim područjima. Iako je Međunarodna zajednica davno uslovila prijem Bosne i Hercegovine u Vijeće Europe obrazovinim sistemom, koji će biti dostojan države i stoljeća u kojemu živimo, Bosna i Hercegovina nije uspjela napraviti reformu obrazovanja naravno zbog pojedinaca koje je narod izabrao za svoje predstavnike, u konačnici „Narod je kriv“.
Možda i ne bi bio problem što u Bosni i Hercegovini egzistiraju tri obrazovna sistema, nego je problem u tome što su ti obrazovni sistemi u službi nacionalističkih politika, pa djeca koja završe jedan od ova tri obrazovna sistema mrze sve što nije poput njih – iako žive u multietničkoj državi.
Udžbenici koji se koriste u osnovnim i srednjim školama vode porijeklo iz prošloga stoljeća, a u izdavaštvu su SFRJ ili Hrvatske, pa učenik prvog razreda osnovne škole, ukoliko se školuje u Hercegovni, može učiti pjesmicu: „Ja sam prvačić, mali Hrvatić…“, što ostavlja traga na njegovo razvijanje ličnosti i identiteta. Ono što je još frapantnije jeste činjenica da u Republici Srpskoj u četvrtome razredu osnovne škole iz predmeta „Priroda i društvo“ učenici uče himnu, zastavu i grb Republike Srpske, a o Bosni i Hercegovini kao državi ne bude niti pomena. I pitam se, dokle će odvesti takav način obrazovanja nove generacije? Možda ponovno u rat, jer jedino što se konstantno pominje u udžbeniku iz (h)istorije za osmi razred jeste: rat, agresija, genocid, ustaše, balije, nacionalizam, četnici, silovanje… Pitam se: „Da li su autori tih udžebenika zaboravili na ljubav, ravnopravnost, multietničnost, jednakost, jedinstvo…? Ne bih znao odgovor, budući da u ovoj državi niko ne prati, šta se to štampa i kome se štampa, dok istinski pisci ljubavi i mira ne mogu izdati knjigu jer nemaju donatora.“
„Da li je moguće u zemlji u kojoj jedan nastavnik djecu uči da mu se domovina zove Hrvatska, drugi da je to Republika Srpska, a treći Bosna i Hercegovina napraviti jedinstven obrazovni program po kojem će, osim sabiranja i oduzimanja, još pokoja činjenica biti ista, tema je o kojoj će se, prema procjeni ljudi iz struke, govoriti i u narednih 20 godina…“
I dok postoje dvije škole pod jednim krovom, odvajanje djece s časova vjeronauke, držanja iznad radne ploče grba drugih država…, u Bosni i Hecegovini će biti i dalje dozvoljeno otvaranje privatnih visokoškolskih ustanova za čijim katedrama će moći stajati samo profesori koji nisu iz Bosne i Hercegovine nego iz država za koju direktori tih ustanova smatraju svojom maticom. Naveo bih za primjer Slobomir P. Univezitet koji želi „da baš na obalama prelivanja i preplitanja mnogih kultura“ stvore Univerzitet na kojem će predavati samo profesori iz susjedne Republike Srbije ili oni profesori koji se deklarišu kao Srbi. I pitam se, zašto je to tako u multietničkoj Bosni i Hercegovini? Možda iz razloga jer vlast koju smo odabrali, ne može raditi svoj posao zbog pojedinaca, koji su još uvijek zaslijepljeni velikonacionalnim nacrtima, pa se danas prema riječima S.H. na Filozofskom fakultetu u Banja Luci opovrgava genocid u Srebrenici? Možda bismo trebali za promjenu paziti za koga dajemo glas na izborima?
Shvatam, razlike u sistemu obrazovanja osnovnih škola, srednjih škola, fakulteta i visokoškolskih institucija ne postoje. Demokratija Bosne i Hercegovine slabi u ovome segmentu, iako je karika obrazovanja jedna od najvažnijih karika zdravog i demokratskog društva. Nažalost, upozajem ljude koji razmišljaju baš onako kako su razmišljali njihovi djedovi koji su nas doveli u položaj Crne rupe u Europi. Vjerska obilježja u javnim ustanovama ne bih da pominjem.
Zamišljam Bosnu i Hercegovinu s jedinstvenim sistemom obrazovanja na nivou cijele države.