TESANJ.NET stranica grada
Mediji su ogledalo društva u kojem se nalaze. Kakva država – takvi mediji. No, opasno je kada je država zavisna varijabla, kada je država onakva kakvi su mediji.
Imati slobodu, znači imati i odgovornost. Imati je neprocjenjiva je vrijednost, koja se često ne može dokučiti zbog nesukobljavanja sa cenzurom i bodljikavim perom, prije nego željena misao i unutrašnji nagon za istinom dospiju na papir i budu novinarsko djelo. Biti novinar znači prenositi istinu, učiti druge i podstaći ih da misle svojim umovima, a ne umovima autora nekog članka, urednika neke emisije ili kolumniste nekih novina. Pokazati recipijentima, ne samo dvije, nego sve strane, sigurno je teško, ali ko je rekao da je biti novinar jednostavno?
Živjeti u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, već samo po sebi, nosi izazove. Biti sretan u njoj – već je umijeće. Odrasti uz mržnju ljudi oko sebe, koji mrze sve što nije kao oni, zbog nekih ljudskih predstava različitosti – zbog imena, uvjerenja, vjerovanja ili pripadanja, a biti otvoren kroz život za druge koji su „drugačiji“, ne može svako. Ne mogu mnogi. Mogu samo rijetki. Nažalost. I, nažalost, mediji su ogledalo društva u kojem se nalaze. Nesređenost, neorganizovanost, konfuzija, siromaštvo – sve se to ogleda kroz medije u našoj zemlji. Listajući jedan po jedan list dnevnih novina, često zamućenih slova i slika u dvije boje, neprofesionalno obrađenih tekstova, gramatičkih grešaka i onog važnog potpisa ispod teksta od ljudi dalekih od novinarske struke. I sve to, nekako bi i moglo proći, ali kada se usude da budu prenosioci istine koja odgovara „njima“ i „njihovima“ i isključuje sve ostale, tada su mediji, već više nego sto bi trebali i smjeli biti, ogledalo bh. društva. Govor mržnje, nekako, kao da je češći u medijima, nego u stvarnosti. Za probleme koje nemamo sa famoznim „onima koji nisu naši“ saznamo u medijima, a onda mislimo da zaista imamo te probleme. I tada država postaje ogledalo medija. Oni stvore bijes i nepovjerenje i najteže od svega, stvore strah od drugih. Natpisi u novinama kao: „Srpska popravlja svoju poziciju“( Glas Srpske) uz sliku Biljane Plavšić, koja u tekstu govori o stanju Republike Srpske ili „ Bošnjaci blokirali izbor Vlade Srpske“ ( Glas Srpske), te „ Bošnjake u RS žele „kupiti“ mjestom glavnog tužioca“ (Dnevni avaz) ne mogu buditi lijepe osjećaje u čitaocima. Ne moraju ih ni buditi, ali ne ostavljaju ravnodušnim. Kako u naslov staviti tako nekonkretno riječ „Bošnjaci“, misleći na određene, a ciljajući na sve ili riješ „RS“ , misleći opet na određene ljude u vlasti, ali obuhvatajući mnogo više. A obje ove novine čitane su više nego što bi trebale biti. Samo Dnevni avaz u Federaciji, a Glas Srspske u Republici Srpskoj. Novine iz Republike Srpske rijetko se čitaju u Federaciji i obrnuto. TV programi su isto tako draži, ako su voditelji „moji“, jer „moji“ me neće lagati. I tako u nedogled i sve dublje u neistinu. U 2010. godini, kako je izjavila Izvršna direktorica Vijeća za štampu BiH Ljiljana Zurovac, povećao se broj pritužbi građana, štampanih reagiranja i demantija u medijima, ali i broj kršenja kodeksa izvještavanja. Teško je zbog toga reći da li su građani postali svjesni manipulacije. Huškaško novinarstvo vodi ka mnogim problemima u društvu, kao krajnja posljedica dolazi nasilje. Kako ga zaustaviti, nije jednostavno pitanje, ali je sigurno mnogo jednostavnije od onoga kako se predstavlja, a često se predstavlja kao nerješivo. Bolji rad RAK-a i bolja edukacija budućih novinara, gdje bi se posebna pažnja posvetila novinarskoj etici, bila bi jedna od rješenja.
Svi govori koji imaju namjeru da ponize, zastraše ili podstaknu na nasilje ili predrasude protiv osoba ili grupa na osnovi njihovog spola, rase, dobi, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja, hendikepa, moralnih i političkih ubjeđenja, socijalnog statusa ili profesije su govori mržnje prema Kodeksu u emitovanju RTV programa. Jedan od zadataka RAK-a je da novčanom kaznom od 15.000 KM do 150.000 KM kazni radio ili TV stanicu koja svojim signalom pokriva do 500 000 i više stanovnika, ukoliko emituje materijal koji svojim sadržajem i tonom prenosi jasan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje, između zajednica u Bosni i Hercegovini, ili materijal koji bi, na osnovu bilo čijeg razumnog suda, izazvao nasilje, nered i nemire, ili koji bi mogao podsticati kriminal ili kriminalne radnje…
( http://www.cra.ba/bih/index.php?uid=1269443482)
Da, zakoni postoje… Negdje osmišljeni, napisani i zaboravljeni…
I, tako, pametni rekoše da tamu ne može protjerati tama, samo svjetlost to može. Patetično? Da, ali se može primijeniti na našu situaciju. U okruženju ispunjenom strahom, netrpeljivošću, nasilnom tolerancijom i na kraju mržnjom, mediji bi trebali predstavljati moguće rješenje, a ne doprinositii samo dodatnom komplikovanju. Istina, lakše je biti neprofesionalan i poslije to obrazlagati stanjem u zemlji, tražiti opravdanje u tome da su mediji refleksija tog stanja. Lakše jeste. Ali, još jednom, ko je rekao da je biti novinar jednostavno. Biti dobar novinar.
Februar, 2011. godine
Hilma Unkić
