Kakva mati, takva nije kćerka

Šta znači živjeti u Bosni njenoj odbjegloj djeci? Svako na svoju stranu – Bosna na jednu, odbjegla djeca na drugu.

Piše: Hilma Unkić



Već dugo izbjegavam u glavi sastavljati rečenice posvećene ovoj temi, iako se konstantno sama nameće i znam da moram da rasčistim sa njom. Još i na ovaj način, elektornskom bijelom hartijom i perom, pa da je izbrišem iz svog sistema, kada već ni iz jednog drugog ne mogu.

Nekoliko godina nakon što sam postala svjesna sebe, morala sam postati svjesna i u kakvoj situaciji i jadnoj zemlji živim. A živjeti u nenormalnom okruženju znači da nisam mogla normalno rasti i razvijati se, pa svoje, vrlo često, socijalno neprihvatljivo ponašanje pripisujem majci Bosni i odgoju koji mi je nametnula. Često sam u svim fazama tog dosadašnjeg osakaćenog rasta i razvoja bila očajna, bijesna i zgrožena zbog te svoje majke. No, voljela sam je kao što to samo djeca čine i nastojala joj ukazati na njene greške, ne bi li cijeloj našoj rasparčanoj porodici postalo lakše i ljepše živjeti.

Vrlo brzo, opet ranije nego je za razvoj ličnosti poželjno, saznah da se nad mojom majkom nadvila neka teška i sumorna sila. Sila rata, smrti i smrada – nekada i mumificiranih podsjetnika na njih – danas. Zbog svog godišta i činjenice da sam na njegovom početku imala dvije, a na kraju pet godina, taj rat meni nikada neće moći biti dovoljno blizak da bih ga shvatila, mada, mislim da ga shvatili nisu čak ni direktni učesnici u njemu. Kada i nastojim da ga razumijem, da ne bih bila neuka, ne poznavajući historiju svoje zemlje, sjetim se jednog dokumentarca koji sam prije nekoliko godina pogledala i sve „padne u vodu“. Tu jedan vojnik, dok je negdje na bojnom polju, odgovara na pitanje o smislu samog ratovanja i kaže nešto slično ovome: „ Oni bi, valjda kao, da se odvoje, a mi im, kao, ne damo.“ I tada tražim neku, ne sasvim tvrdu površinu, da bih lupala glavom o nju, baš kao i kada slušam pjesme i izjave Ramba Amadeusa. Samo u Rambovom slučaju ozljeđujem svoju glavu zbog nevjerovatne genijalnosti jednog ljudskog uma, a u vojnikovom zbog bezgranične čovjekove gluposti.

Time, znači, šta je rat bio, ne moram i ne mogu da se zamaram, ali ono što je iza sebe posijao morala sam da upoznam. Jer ti plodovi rastu u mojoj sadašnjosti i tiču se i mene.
I tako krenuh da slušam, posmatram i istražujem nacionalizam. Nije trebalo dugo da shvatim o kakvom se zlu radi, te mi moji unutrašnji nagon i savjest narediše da, tada, kada sam ga već spoznala, moram i da se borim protiv njega. Borba protiv nacionalizma je bila direktna borba protiv drugog čovjeka koji nije dijelio moje hipi svi-smo-jednaki pacifističke stavove. On je u neznanju zarobljen, geografski federacijsko republički ograničen, pa moram reći i to, često izrazito glup čovjek. Čovjek sa pametnim drugim čovjekom može uspješno razgovarati čak i ako su im stavovi najrazličitiji na svijetu, ali ovo je značilo borbu sa neznanjem. U početku mi je bilo teško pojmiti da ljudi uopće mogu razmišljati na takav način i ograničavati sami sebe svojim stavovima koji su odbijali sve one druge. O nacionalizmu sam slušala, vidjela ga na TV-u, postala član multinacionalne političke opcije, ali direktnog dodira sa njim nisam imala često. Dugo bih raspravljala, u svom višenacionalnom društvu, o tome kako smo mi normalni, a oni drugi, koji se bez razloga mrze, zatucane budale. Mi smo bili kul. No, nekako gdje god sam se kretala i sa ljudima vodila diskusije o tome, svi bi govorili o bitnosti dobrog čovjeka, a ne o bitnosti dobrog Bošnjaka, Srbina i Hrvata. Da li zbog srama da kažu šta zapravo misle, jer su čak i neki iz tog kul društva vremenom zastranili, ili iz trenutnih uvjerenja, ne znam. Koliko su ljudi sa mnom dijelili moje ideale ili se iz nekih razloga pretvarali, odnosno, koliko su ljudi u mom okruženju bili (ne)iskreni kada je njihov pogled na nacionalizam u Bosni u pitanju, vjerovatno nikada neću moći odgonetnuti. Sjećam se i onih trenutaka kada bih osjetila da kod nekog prolaznika/poznanika/prijatelja samo blago dođe do iskazivanja razumijevanja prema onima koji su, iz nekih razloga, imali pravo osjećati strah prema tim “nenašima”, zbog nesreće koja ih je zadesila u ratu, gubitka bitnih ljudi i trauma. I u tim trenucima bih skakala i vrištala kako nema opravdanja za mržnju i zauvijek izgubila povjerenje u tog prolaznika/poznanika/prijatelja.

Kada me moja majka Bosna isuviše iscrpila jer su njeni pogledi bili premalo liberalni, a ja isuviše neposlušno, sklono eksperimentisanju dijete, odlučila sam joj okrenuti leđa i napustiti je. Tada sam mislila da odlazim zauvijek, ali pokušaj bijega je bio, uglavnom, neuspješan, pa sam se nakon godinu opet našla u njenom zagrljaju. No, za vrijeme boravka u maćehi Austriji naučila sam i kako se danas odnositi prema majci Bosni. Čak i tamo drugdje pratili su me Balkanci ili sam ih, jednostavno, sama pronalazila, međutim, bili su to drugačiji od svih Balkanaca koje sam do tada upoznala. Bila je to grupica mladih, onih koji su, također, bili neposlušna djeca, odlučili se za bijeg i prošli nešto uspješnije od mene. Mislila sam da su i oni zaluđeni čišćenjem svijeta od nacionalizma i da ću i sa njima satima raspravljati o nelogičnosti te pojave, međutim, naišla sam na savsim drugu situaciju. Raspravljati i razmišljati o nacionalizmu, te mu pridavati bilo kakvu pažnju, za ove Balkance, je bilo gubljenje vremena. Prevaziđeno i suvišno. Nacionalizam je, na neki način, za njih bio toliko smiješna pojava u društvu uopće i bilo je krajnje bespotrebno raspravljati o njemu ikada više. Da nisi nacionalista je bio jedan logični sastavni dio tebe, kao što znaš pisati, računati, imaš ruku i oko, muško si ili žensko. A niko normalan ne ide naokolo, iznoseći sve te činjenice, jer se one podrazumijevaju same po sebi.

Pokupivši ovaj životni nauk, vratila sam se u svoju zemlju i sada me se ona tiče manje nego ikada prije. Ona je neminovno zlo, ali, ipak, više joj ne dopuštam da utječe na formiranje mojih misli i osjećanja, bar ne u onoj mjeri kako je to prije činila. Stidim se te svoje majke, mada, kada malo bolje razmislim, možda mi je i svejedno. Ili će vremenom postati. Nemoguće je pobjeći od svih tekstova i novinarskih izvještaja na ovu temu. I svi mi smetaju, i oni koji glorifikuju „svoje“, a i oni koji kritikuju te koji glorifikuju. Jer, jednostavno, previše je toga. Ja ne želim jednoj takvoj nelogičnoj stvari posvetiti više pažnje. Povraća mi se na riječi ravnopravnost, tolerancija, Bošnjak, Srbin i Hrvat. Osjećam da sam i sama smiješna kada se borim protiv jedne takve smiješne stvari. Zato to neću reći, jer se podrazumijeva kao što sam pismena, znam računati, imam oko i ruku i žensko sam ili muško.

Rasčistila privremeno sa temom
Hilma Unkić/ Novinar.com.ba

O Tesanj Net

Komentariši