IZ PODGORICE (I CRNE GORE). . .

Podgorica. Postoje neki gradovi, neka mjesta, koja kad ih prvi put posjetiš odmah ti nekako postanu dragi. Uvijek mislim da ako bi zatrebalo mogao bi i živjeti tu u Podgorci. Nekada se zvala Ribnica, osobama rođenim prije devedesetih ovaj grad je poznatiji kao Titograd, danas je Podgorica, glavni grad Republike Crne Gore (Montenegro).
Turci Osmanlije su ovdje bili od 1478 do 1878. Dakle, punih 400 godina. Ostalo je još tragova iz tog perioda. Poslije onog rata 1946. prozvaše Podgoricu Titogradom, a od kraja 1946.godine je to i glavni grad Crne Gore (umjesto do tada Cetinja). 1992.godine vraćeno je staro ime Podgorica.
Lijep, topao grad, ljeti je vrelo, blago rečeno (u stvarnosti je prevrelo).
Stanovnika oko 150.000 hiljada, ali popis će reći preciznije, šta i koliko.
Gradi se, puno je novih objekata, puno je i svijeta i auta na ulicama, vrijeme lijepo, bašte restorana i kafića pune. Muzika sa svih strana, ali ne preglasna, sasvim umjerena. Noću je grad poželjan za šetnju, izlaske i slično. A i more je blizu.

Ima ona poznata anegdota kad mostarci sjede tužni jer je Velež u prvoj ligi u fudbalskom prvenstu one Jugoslavije izgubio od Budućnosti iz Titograda 1:0, pa kad je poslije spiker u vremenskoj prognozi čitao koliko je u kojem gradu bilo stepeni celzijusa tog dana, Podgorica 44, Mostar 46, kažu oni: „Šta taj Titograd“, ko biva jači smo u temperaturi od njih.
Kada krećeš iz Tešnja za Titograd, pardon Podogoricu, najbliži je prava.
Sarajevo-Foča, Foča-Šćepan Polje, pa Plužine, dalje ide Nikšić, Danilovgrad i Podgorica. Na našoj strani ruglo od graničnog prelaza, na crnogorskoj strani je dosta uređenije, što bi rekli pismenije. (piše tabla da je objekat radila firma iz Bosne i Hercegovine: „Integral“ Laktaši).

Biti u Crnoj Gori i Podgorici, a da se kroz razgovor makar malo ne spomene Milo Đukanovića, je skoro pa nemoguće.
A, Milo Đukanović je jedan od najuticajnih i najpopularnijih (kažu i najbogatijih) ljudi u Crnoj Gori, nije više ni predsjednik države ni premijer vlade, “samo” je predsjednik stranke, i ličnost koja je obilježila noviju istoriju Crne Gore i Crnu Goru u posljednih preko dvadeset godina. Kada je 1991. godine imenovan za premijera Crne Gore bio je to najmlađi premijer u Europi sa samo 29.godina. Đukanović se pokazao za veoma sposobnim i vještim za vođenje državničkih poslova.. i ono što ga je obilježilo poslije već 1996. počeo je sukob sa režimom Slobodana Miloševića, i poslije borba za samostalnost i nezavisnost Crne Gore. Pa, iako je bilo velikih kritika, pritisaka, medijskog linča iz Beograda, 2006. je uspio, Crna Gora je na referendumu pokazala da želi da je samostalna država.
.
Iz onih partizanskih dana tu je legendarni partizanski general-lajtnant iz drugog svjetskog rata Peka Dapčević, pa španski borac i političar Veljko Vlahović (ostalo mi u sjećanju kada sam 2002.godine bio u Plavu i u jednoj kancelariji velika crno bijela fotografija/slika nekog čovjeka, pitam ko je taj, kaže mi domaćin: „to je Veljko Vlahović“), a iz turskih vremena, Petar Petrović Njegoš, ali i Marko Miljanov i njegovo čuveno djelo „Primjeri čojštva i junaštva“.
Nakon odlaska Turaka iz Podgorice(1878) Marko Miljanov jedno vrijeme bio gradonačelnik Podgorice. Posebno interesantan podatak je da se tek u 50. godini opismenio a svoju je poznu književnu djelatnost smatrao životnom zadaćom. Ostavio iza sebe nekoliko djela, poput radova „Pleme Kuči“ i „Život u običaji Arbanasa“, no njegovo je najvažnije i najpoznatije djelo „Primjeri čojstva u junaštva“.
Sjećam se svog drugog susreta sa Podgoricom ljeta 2006.godine, kada sam bio u jednoj delegaciji privrednika iz BiH u posjeti Crnog Gori, neposredno nakon referenduma i sticanja samostalnosti, sjedimo na ručku sa našim domaćinima privrednicima Crne Gore, kad jedan od njih objašnjava nekom do sebe kako je taj i taj potomak od Marka Miljanova (kontam u sebi ko mu je taj Marko pa ovaj to toliko naglašava).
I tad od njih i čujem jednu priču iz tog Miljanovog djela „Primjeri čojstva i junaštva“, koja ide otprilike ovako:
Kao tako nekad je pitao knjaz nekog čovjeka po imenu Šuto:
»Ali si bolji ti al’ Božina Radovanov, Šuto?« »Bolji Božina, gospodaru-kaže Šuto.
«Ada jesi li bolji ti ali Savo Perovanov?« »Bolji Savo, gospodaru.« »Ada jesi li bolji ti ali Madžo Lazarev?« »Što veliš, gospodaru!? Bolji sam ja no stotina onakvije ka’ Madžo.«
»Ti si, Šuto, dobar bio dok bješe mlad.«
»Nijesam, duše mi, no su bolji drugi Kuči bili od mene!«
»A koji, Šuto?« veli knjaz,
»Pop Đoko Milačić i Aso Marašev Ulić. Kad gođ sam se s njima sastavio, bon sam se razdvojio.« — »A zašto, Šuto?« pita knjaz,
»Zato što se sve više uvjerava da su bolji od mene! Ali od popa Đoka oćaše mi po malo obladit da mamim nadu sam sebe, e ga je knjiga i nauka pomogla; a da nije učio, može bit da ne bi od mene bolji bio; ali za Asa Maraševa, koji ne bješe učio koliko ni ja, vide da ga nije ništa pomoglo, do samo rođenje bolji no ja da je.«
Oni se grohotom smiju, a smijem se i ja, a pola tad nisam razumio.
Te 2006. godine na sastanku kod ministra MUP-a CG Jusufa Kalamperovića, iznenađenje, čuj Jusuf, a ministar i to MUP-a, kaže mi da je član SDP-a Crne Gore, Ranka Krivokapića, iz Bara je, sa Harisom Silajdžićem zajedno u Sarajevu medresu Gazi Husref begovu završio, ističe posebno saradnju sa nekadašnjim premijerom Vlade Federacije BiH Edhemom Bičakčićom, i kaže mi: „ja sam ovdje SDP, ali vi u Bosni trebate biti za SDA „ „ taj sam“-velim mu,  smijemo se skupa. Pozivam ga da dođe u posjetu Tešnju, rado prihvata poziv. Razgovaramo o svemu, novoj državi, položaju Bošnjaka i ostalih manjina, kaže oči su im uprte u Sarajevo, a iz Sarajeva ništa.
U godinama poslije 2006. upoznajem finog gospodina Suada Numanovića iz Bijelog Polja, ministar bez portfelja, predložen je iz Miline stranke DPS, poslije na njegovo mjesto dolazi Rafet Husović iz Rožaja, predsjednik Bošnjačke stranke u Crnoj Gori, reisa Islamske zajednice u Crnog Gori Rifat ef. Fejzić sam upoznao jula 2008. godine na promociji hafiza u Rožajama, i tada nakon nekoliko godina sretnem sada njegove prve saradnice, a moje dobre prijatelje sa fakulteta, Rahmana Kačara i malog Džemu. Komadant PJP (posebna jedinica policije Crne Gore) Miloša Vučinić sam upoznao nakon par dana od njegovog imenovanja, uvijek nas srdačno primi u bazi jedinice. Razmjenjujemo iskustva iz domena policijske specijalističke opreme, iz domena organizacionog ustrojstva policije i ministarstava unutrašnjih poslova iz zemalja bivše Jugoslavije.
Imaju crnogorci tu srdačnost i domaćinsko ponašanje, bez obzira ko si i šta, ponosni su na svoju državu Crnu Goru, žale pomalo za nekadašnjom Jugoslavijom, ali se sasvim dobro snalaza u novim okolnostima, kao i u novim uslovima privređivanja, svi su okrenuti bisnisu, većim dijelom turizmu, i moru i planinama.
Na kraju, savakako da smo najpreči jedni drugima, prve smo komšije, naslonjeni jedni na druge, bili u zajedničkim državama do 1992.godine, isto govorno područje, slične navike, mentaliteti. . . . a i postojeća i vlast i politika i narod u Crnoj Gori je naklonjen državi Bosni i Hercegovini.
P.S. prije četiri godine sam proveo godišnji odmor na crnogorskom primorju, i mogu reći da sam bio i više nego zadovoljan svim sadržajima i uslugom.