HATIDZINE LEPINE

(posveceno r.a. Hatidzi i Hamdiji Hotic iz Tesnja)

Nasi rodjaci su zivjeli u Tesnju a mi na Vukovu.

Samo bih ugledao da su tu, u avliji sa najljepsim lipama koje sam bilo kad i bilo gdje vidio i sa prelijepom verandom od drveta i musepaka. Nikada se nisam pitao kako su tada dolazili iz Tesnja. Moguce fijakerom, koji je prevozio od Jelaha do Tesnja ili pak pjese, jer nije to bila neka daljina za pjesacenje u ta vremena.

Ja sam uglavnom, kao dijete sa sela i dijete koje nikada nije vidjelo taj grad Tesanj, u to vrijeme upoznavao nase rodjake iz grada. Bili su to Enes, Emir, Hajro i Jasmin. Otac im r.a. Hamdija Hota mi je uvijek pa i dokle god je zivio licio na velikog gospodina, koji je uvijek bio u odijelu. Kasnije cu saznati da je bio prvoklasni krojac u gradu Tesnju, kao i to da su sa kucom ispod same sahat-kule Tesanjske gradine.

Rastao sam.

Oni bi dolazili i pobudjivali nasu paznju. Cesto bi se potukao sa Hajrudinom BERLA, jer me njegova r.a. nana Niza, a meni strina, tako u srcu nosila i sitnim paznjama obasipala da bih svakome kome posveti paznju uzvracao grubo, jer sam bio ljubomoran na njega. Ali, u tim carkama sam uglavnom izvlacio deblji kraj, jer gradska djeca su se, uglavnom, znala bolje marisati od nas seljancadi.

Tu sam upoznao i njihovu majku HATIDZU koju i dan-danas pamtim i nosim u najljepsem sjecanju.

Bila je krupna, ali veoma lijepa zena. Pricala je tako jasno sa nesto dubljim glasom, a posebno je bila jasna gestikulacijom kada bi mi njena djeca nesto uskratila, jer bi uvijek stala na moju stranu, a njene krupne oci su tada postajale jos krupnije, a glas onako dubok i bezpogovoran svakom od njih bi davao do znanja da to sto rade ne smiju raditi. Odjeca na njoj je uvijek bila nekako lijepa, prava muslimanska, sa skaldnim bojama i uvijek nekako ljepsim nego sam ikodkoje zene koju sam znao vidjao.

Fahrudin Hrvic

Rastao sam.

Jednom, ranom zorom kada se nije ni razdanilo, ja i moja mama Sabrija smo morali u Tesanj. Naravno, krenuli smo pjese. Ne sjecam se tacno zbog cega, ali cini mi se da me bolio zub, ili zbog neceg drugog, jer samo je moglo biti da sam morao do bolnice. Iako taj prvi put nisam upamtio skoro nista, osim kad sam usao u Tesanj tu veliku GRADINU i puno kuca poredanih jedna do druge, nisam mogao zaboraviti ono sto je bilo kad smo dosli u kucu kod Hatidze.

Bilo je jutro.

Kuca spolja sva u cvijecu po balkonima, a i ispred nje gdje god se moglo bilo je zasadjeno cvijece. Staze kojim se hodalo oko kuce su bile poplocane kamenom.

Usli smo u ne tako veliku kucu kroz hodnik pa na lijevu stranu u jednu lijepo uredjenu sobu. Hatidza nas je tako lijepo primila i pozeljela nam dobrodoslicu onim svojim dubokim glasom i jasnom gestikulacijom koliko nam se raduje da sam i ja, iako tek predskolsko dijete, osjetio njenu veliku ljubaznost i srecu koju nam je iskazivala.

Moja mati i ona su stalno nesto pricale dok je Hatidza nesto radila oko sporeta, ali mene je vise okupiralo da virkam kroz prozor prema Carsiji pa nisam ni cuo sta govore.

Dok su one razgovarale i smijale se u sobu je ulazio tek iza sna Enes pa Emir pa Hajro, a Jasmina sam upoznao kasnije i ne znam da li je tada bio i rodjen. Malo sam se zacudio dokle oni spavaju, jer im je mati govorila da idu u kupatilo i da se obuku i da se pred gostima ne moze biti u pidzamama. Pidzame su im bile tako lijepe. Ja i moj brat takve nismo imali, pomisljao sam u sebi. Dok je sve to trajalo, a moja radoznalost me okupirala. na stolu se najednom pred nama nadjose tako bijele, tako mirisne i lijepe lepine da sam takve prvi put vidio u svom zivotu.

Hatidza bi tada govorila da jedemo, jer poranili smo, a ja onako omamljen ljepotom i miruhom lepina bijelih, jer mi smo do tada znali samo za pogacu, nisam se usudio ni dotaci ih. Tada bi Hatidza jos vise rasirila svoje krupne oci i pokazala da je to napravljeno za nas i da jedemo i ne stidimo se, da nije bilo druge. Uzeo sam lepinu u koju je stavljeno frisko maslo i poceo jesti. Eeee, taj osjecaj i ukus ne mogu opisati nikakvim rijecima, jer mi se toliko dopalo da sam lepinu smazao cijelu. I kapak, jer vise nisam ni mogao.

Kada smo doruckovali uglavnom bi brzo kretali kuci. Morali smo pjese do podne da dodjemo kako bi se sve namirilo u stali, a Hatidza nas je ispracala lijepim rijecima i pogledom, koji nam je govorio da je ona nasa u ovom gradu i da uvijek mozemo navratiti.

Rastao sam.

I kad god bih nakon toga sa mamom otisao u Tesanj, a to je bilo jos u dva-tri navrata, otisli bi kod Hatidze i ja sam tu uvijek, na moju veliku radost, jeo one lijepe i ukusne lepine i bio sretan zbog nacina na koji nas je Hatidza primala.

Rastao sam.

U Tesanj sam krenuo u srednju skolu. Kad god bih prolazio kroz Carsiju pogled mi se lijepio za kucu Hatidze u kojoj je bila ta tako lijepa, dobra i velika hanuma cije sam lepine upamtio i dan-danas, a posebno kad sam bio gladan u tom gradu, sa pomislju na onu lepinu od Hatidze, iako nikada nisam otisao i zatrazio, jer nam to odgoj nije dozvoljavao da idemo kod drugih i trazimo bilo sta pa makar se i napatili dok se kuci ne vratimo. Posebno mi je bilo sulavo kada ne bih prolazeci tuda vidio Hatidzu ili Hamdiju, jer samo ako bi ih vidio nekako sam bio ponosniji i sigurniji da i u ovom gradu imaju moji koji bi me zastitili, ako bi to trebalo.

Posljednji put sam je vidio netom nakon rata sa svojim tecicem Huseinom Brkicem(jednim od najvecih legendi minulog rata). Kako prije tako je i tada rijecima i gestikulacijom i nekakvom samo njoj svojstvenom milinom pokazala koliko nas sve nosi u svom srcu. Tada sam prvi i posljednji put vidio HATIDZINU SUZU u krupnim ocima, koja mi je govorila da su nam dusmani mnogo uzeli u minulom ratu i da je ponosna sto nas ima koji branimo i volimo ovu Bosnu.

Danas r.a. Hatidze nema, kao ni njenog supruga r.a. Hamdije Hote, jer nisu medju zivima, ali jos uvijek ima kuca ispod Tesanjske Sahat-kule i njihovi sinovi u njoj i unucad, i u Tesnju jos uvijek mirisu lepine, posebno za Ramazan, i ovo moje sjecanje na zenu koja mi je pravila najljepse lepine u zivotu.

Neka im je rahmet veliki i da im obadvoma Allah podari DZenet, a njihovim potomcima da pruzi svaku zastitu i podari im svako dobro koje pozele.

Septembar 2011 godine,
Fahrudin Hrvic