Sitni prevaranti

Kao veliki filmofil, ne mogu, a da se ne prisjetim odličnog filma Woodie Alena, Sitni prevaranti (engl. Small time Croock). Ne postoji loš Woody Allen film, samo dobar ili odličan. Ovaj njegov noviji film je ‘samo’ dobar, nije naravno u rangu Allenovih vrhunskih filmova (‘Annie Hall’,'Manhattan’, ‘Hannah and Her Sisters’…), ali posjeduje nešto vanredno. Pod ono nešto, mislim na dobar scenarij u kojem britki i smiješni Allenovi dijalozi dolaze u prvi plan. Još jedna stvar koja je evidentna u ovom filmu je činjenica da se film može podjeliti u 3 dijela. Prvi, gdje grupica pljačkaša pokušava orobiti banku kopajući tunel ispod prodavnice, drugi kad se obogate od prodaje kolača, treće je kad dolazi do raspada, osiromašenja i preispitivanja osjećaja. Film odlično prati napisane likove!

Gdje počinje naš film Sitni prevaranti?
Bilo bi dobro napraviti virtuelnu anketu, u kojoj bi građani istog grada mogli da se izjasne za godinu u kojoj je postalo evidentno da „sitni lopovi“ postaju krupne ribe. Ili možda, koji su to bili alati kojima su akteri ovog filma počeli da kopaju tunel koji će im na brz način omogućiti dolazak do brzog kapitala. Woodyjev film govori o grupici nesposobnih pljačkaša, kojima kad bi dali tri kokoši, sigurno bi izgubili i onu potencijalnu, četvrtu. Tako da bi anketa morala biti dopunjena nezgodnim pitanjima, koja bi pozivala građanstvo na njihovu moralnu dužnost ( ili građansku hrabrost ), da prijave svog najbližeg imenom i prezimenom, zarad kopanja tunela ispod njihove kuće, pomjeranja međe, promjene postave u prvom crkvenom, džamijskom ili partijskom safu. Ipak, kao što su i ovi blogovi koje pišemo mi, N.N. ( Niko Nepoznat ) građani, sugrađani, komšije, rođaci, isprepadana mladež i penzioneri, anketa bi morala biti strogo zaštićena, jer habitat u kojem živimo njeguje slogan : „ Pazi šta pričaš, da te nebi mrak pojeo!“

Kad postaju bogati Sitni prevaranti?
U Woodijevom filmu dolazi do prevrata kada se sitni prevaranti bogate na pošten način, prodajom kolača. Kako su se naši sitni prevaranti obogatili? Prodajom kolača, khmm. Film pehlivani između Woodie Allena i Branislava Nušića. Nikad nisi siguran da li imaš posla sa Rayom koji ima zatvorski staž ili s čuvenom glumicom Žankom Stokić kao Nušićevom Ministarkom.

„U toj maloj sredini nema bura, nema nepogoda, nema zemljotresa, ni požara; ta sredina
je ograđena debelim zidom od oluja i vihora koji vitlaju kroz društvo. Ona živi u svojim
sobama, ulica je za nju strani svet, inostranstvo, za nju su događaji koji uzbuđuju
kontinente samo novinarska lektira“.

Woodijev film, kao i Gospođa Ministarka, nešto čemu se smijemo i istovremeno čega se gnušamo. Sitnih prevaranata koji neukus i neznanje podižu na jedan veći nivo. Ili pak Živke ministarke – vrlo apsurdan prikaz ludila žeđi za vlašću, sočno smiješna kritike mentaliteta. Nušić vrlo ozbiljno, dramatično čak, shvata Živkinu muku, a da, pri tom, Živkin uspon i pad nije lišio komičnosti višeg reda, komičnosti koja izrasta iz opsežne nemoći da se nešto stvarno i trajno promjeni…
Realno, kao knjige, filmovi i pozorišni komadi će nas uvijek nasmijati, kao surova reala u kojoj živimo, kako se moderno kaže 24/7, osuđeni smo na ravnu liniju kojomse kreće život skoro cjelokupnoga našega društva.

„ Iznad te linije penju se samo pojedinci, koji imaju duševne snage i hrabrosti da se uznesu iznad obzira, iznad tradicija i iznad malodušnosti. Iznad te linije penju se samo pojedinci koji ne čekaju da živu u društvenome termometru kojeg zagrijava spoljna temperatura, već to zagrijavanje nalaze sami u sebi, u svojim duševnim moćima. I ispod te linije silaze samo oni pojedincikoji takođe imaju duševne snage da pregaze obzire i tradicije i otresu se malodušnosti.
I ovi, koji u društvu silaze ispod linije normale, sve do dna društvenog, nose sami u sebi dispozicije hlađenja duše i hlađenja osećaja sve do tačke smrzavanja.“ B.N.

Vidim da ćemo još dugo da čekamo treći dio – kad se sve raspada, te dolazi do osiromašenja i preispitivanja osjećaja…

N.N.