Neki novi klinci

Srijeda, 23.11.2011. godine. Pet dana nakon koncerta Đorđe Balaševića održanog u sarajevskoj „ZETRI“. Početak koncerta u 21,00 sat, završetak u 1,00 poslije ponoći.

Da li mi je trebalo 5 dana da sredim utiske??? Slagao bih, kada bih rekao da jest.
Subotu sam bio umoran (vratili se oko 5 ujutro) i bilo mi sve mrsko.

Nedjelja, koja čašica uz 10 ćevapčića u „MAGISTRALI“, završila se u „podobrom“ pijanstvu, priznajem (ne)planiranom. Noći se ne sjećam, ali frižider je bio do ujutro kvalitetnu ispražnjen od hranjivih napitaka.
Ponedjeljak i utorak malo više obaveza, i evo napokon večaras pravim osvrt na koncert.

Uopće se nisam dvoumio da li da odgledam i odslušam koncert Đorđe Balaševića. Karte sam poodavno naručio i rezervisao mjesto u BUS-u koji su organizovali Mido i Frki.
Na puno koncerta sam bio, ali na Đoletovom nikad.
Sa ruksakom na leđima prolazim kroz Jelah. Sreću me dvojca poznanika, gledaju ruksak i pitaju „Mevlide jesi li ti to za Sarajevo kreno?“ „Da, odoh uletiti u „ZETRU“ i odslušati Balaševića.“

Moje prvo oduševljenje; autobus, na sprat, pun mlade raje, bio je tu poneki „starac“ i ja „čika“ Deba, kako me zovu ovi mlađi. Još više sam bio oduševljen kada sam skontao da taj mladi svijet zna tekstove Đoletovih pjesama. Rekoh sebi „dobra muzika ima šanse, ipak nas janje, cece, gege neće pobjediti“.

A šta su koncerti i putovanja ako sebi raja ne ponese smokija, štapića, vitaminskih sokova, koju gužvu pite, sudžuka (u zadnje vrijeme i teglu kiselih krastavaca), po koje pivo i dva deca rakije. Sasvim dovoljno da se raspoloženje poravi. I normalno krene priča, dogodavštine, pa smo se, mi koji smo „vozili“ gornji sprat autobusa, dotakli priče o prvim grafitima u Tešnju.

Jednoga jutra, prije rata, u mrskoj nam i s malo zaposlenih Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini u gradu Tešnju, u periodu kada gužvu od radnika u Bukvi nije mogla riješiti ni četvrta traka, osvanuo je grafit “AC/DC”.

Marljivi, odani milicajci i čuvari tekovina samoupravnog socijalističkog sistema dođoše na lice mjesta da utvrde činjenice i izvjeste predpostavljene.

Dobro obučeni i stručni milicajci krenuše sa analizom, te veli ovaj pismeniji ovom drugom „Piši:
Slovo A-to je mrska kapitalistička Amerika.
Slovo C-to je mrska kapitalistička Kanada.
Ova munja-to je jedan od fašističkih znakova.
Slovo D-to je fašistička Njemačka.
A ovo ponovo C-da mu mamu j… to ne znam šta znači!?“
Priča se da je jedan od tih policajaca ost'o što je cijeli život bio-odan ideji SRBiH, a ovaj drugi-brate ne mogu ljudi serbez kafu od njega da popiju, dan danas.

Velim sagovornicima da to nije ništa.
Cijenjeni i uvaženi pjesnik i poduzetnik Bajruzin Hajro Planjac, pored toga što je pokazivao još kao mlad smisao za biznis, volio je svirati bubnjeve. Kako su bubnjevi bili rijetkost u ta vremena, išao sam mu kući, te me je pušta da i ja „lupetam“ po bubnjevima. Drznuše se Bobarčani, da i u ta vremana pokažu da su avangarda. Okupi Bajruzin Nihada na bas gitari, Memsu na solo gitari i Murisa da pjeva (ovom zadnjem sam od svoje mame krao čizmice sa visokom potpeticom i davao da ih oblači kada nastupaju-takve je tada nosio Bebek ex Bijelo Dugme), a grupu nazvaše „PAKLENA MAŠINA“.

Jao, jao koja je to frka bila.

Savjet MZ Kalošević sazva „žurnu-proširenu“ sjednicu da bi raspravljao o ovom, nakaradnom, fašističkom, provokativnom i ko zna još, kakavom ga nazvaše, nazivu grupe.

Članovi Savjeta i čuvari baštine NOR-a, a među njima su bili i moj otac Mušir, rahmetli Mujo, Stanko, pokojni Stipo i drugi drugovi, donesoše „ukaz“ kojim se osuđuje nepromišljeni potoz do sada primjerenih omladinaca.

Tako se raspa grupa „PAKLENA MAŠINA“, a da nije imala ni jedan nastup, pa nastaviše djelovati pod imenom „ATOMSKI ZVUK“.

Meni žena veli „Deba ti si veliki provokator.“

Kontam nešto i jesam, Kad god dođem u Sarajevo ja tražim Tuzlansko pivo, i normalno nema ga ni za lijeka, a da se sa pivima neće dobro proći uvjerio sam se čim sam ušao u „ZETRU“.

Kako smo imali dovoljno vremena do početka koncerta, zauzeli smo solidnu poziciju i rekoh da popijemo šta. Uzmem pivo i sok. Gledam nešto; točeno pivo ma nema ga ni dva deca, a i sok točeni. „8 maraka“ veli momak.

„Je… što nas vi Sarajlice levatite“ kažem ja. „8 maraka“ , kaže opet Sarajlica, ne davši se isprovocirati. To je bilo sve što smo popili ja i moj prijatelj na koncertu.

Oko 9 sati izlazi na scenu veliki Đorđe Balašević-čovjek.

O kako smo se samo ložili na njega k'o klinci. Vježbali svirati njegove pjesme.
Kada čovjek ima „milion“ hitova teško je sve značajnije otpjevat. To je priznao i sam Balašević tokom koncerta.
Koncert je otvorio pjesmom Panonski mornar, a zatim su se redali hitovi Ljerka, Ja nisam luzer, Provincijalka, Djevojka sa čardaš nogama, Mirka…
Pjevao je Đole i pjesme koje ja nisam nikada čuo, a objavljivane su. Pričao je, recitovao, pjevao, zabavljao, obećavao…
Bend koji ga je pratio je perfektno funkcionisao, a mene su se najviše dojmili saxofonista, klavijaturista, a fino je bilo čuti i Nikšu Bratoša za gitarom.

Ne mogu ne spomenuti našeg Zoraida sa svoim transparentima na kojima ponosito ispisuje ime grada iz kojeg dolazi, i dodao bi još možda najvećeg ambasadora Tešnja nakon našeg Enisa Bešlagića.

Čekao sam da se otpjeva „Blues mutne vode“, „Živjeti slobodno“ i normalno „Tri puta sam video Tita“, na moju žalost nisu otpjevane…
Odličan koncert, neopisiv doživljaj, uz meni jednu nedumicu??? Zašto izvođač ne završava koncert kada primjeti da publika polako napušta dvoranu, nakon dva i po sata koncerta. Ja sam odgledao i odslušao svih četiri, ali da sam ja umjetnik koji je tu noć zabavlja publiku, koncert mi ne bi trajao duže od dva i po sata.

Nažalost, organizatori koncerta su pokazali da nisu dorasli ovako velikom spektaklu. Sve su podredili obezbjeđivanju što većeg profita; upustili su, po mojoj procjeni, veći broj posjetilaca nego što je bio predviđen, gužve za WC su bile nenormalne, a o otimačini na prodaji pića da i ne govorim…

Hvala ti Balaševiću na nesebičnosti da dobar dio svoje, ja bih rekao i naše priče podjelimo tu noć.

Tešanj, 23.11.2011. godine

Emir Unkić Deba