TESANJ.NET stranica grada
Piše: Aleksandra Kuljanin, Novinar.me
12. marta 1996. godine na dnevniku su javili da je izvršena integracija Sarajeva. 14. marta ujutro, neka radio stanica prenijela je sljedeću vijest: „Noćas je u Sarajevu oko 21 h u Kliničkom centru Koševo rođeno prvo srpsko dijete u federalnom Sarajevu.“ ‘Srpsko dijete’ rođeno 13. marta te godine je moj brat i moj imenjak. Nakon radijske vijesti, naši roditelji su se često šalili kako imaju troje djece koja su ‘rođena u tri različite države’.
U septembru 1997. ja sam bila jedino ‘srpsko dijete’ koje je u toj generaciji upisano u jednu sarajevsku osnovnu školu. Već prvog školskog dana sva srećna sam došla kući i ponosno mami rekla: „Mama ja sam se zaljubila. U Samira.“
Maj 2005. meni je mnogo značio. ‘Srpsko dijete’ u generaciji proglašeno je i Učenikom generacije, ali ne zato što je ‘srpsko’, nego zato što je izvanredan đak. Srce k’ tepsija.
Srednja škola bila mi je najljepši dio školovanja, zbog dobre raje, ali i zbog činjenice da sam, željna usavršavanja, na kraju maturirala na Koledžu ujedinjenog svijeta u Mostaru. Život u Mostaru omogućio mi je da shvatim koliko volim Sarajevo, pa sam, umjesto da odem u inostranstvo kao i većina moje generacije iz koledža, ostala studirati u voljenom gradu.
Danas ipak želim otići.
Sarajevska raja
U voljenom gradu imam prijatelje, poznanike, školske i tako dalje i tako bliže. Riječi uvrede upućene meni nikad nisam čula. Kleli su me u Allahovo ime, pa se izvinjavali, a ja sam znala (i zaista sam znala) da je uvijek ono ‘Allaha ti’ bilo izgovoreno slučajno, kao uzrečica, pa se nikad nisam ljutila. A i zašto bih, Allah i Bog je isto, samo ga drugačije zovemo. Od malena sam išla na Bajrame, a čak sam u osnovnoj, kad mi je bilo dosadno, ostajala na časovima islamske vjeronauke da se ne bih izdvajala od školskih. Nikada nisam razdvajala po imenima, nikada nismo pričali o naciji, iako o vjerskim običajima jesmo, i nikad me niko nije pitao u čijoj vojsci se moj otac borio. Dolazili su mi na Božić, Vaskrs i slavu, a onima koji nisu mogli doći, ja sam u školu nosila kolače i vaskršnja jaja. Tako je i dan danas.
Prije dvije ili tri godine sjedilo je nas desetak u ‘Cheersu’ i iz sveg srca navijalo za BiH. A kada je golman Nemanja odbranio ziher gol, svi u pubu su skandirali njegovo ime. To ti je Sarajevo, ne razlikuje imena, samo djela.
Prošle godine za Vaskrs u kafiću blizu faksa sjedilo je nas pet bh. studenata: 3 ‘Bošnjaka’, 1 ‘Hrvat’ i ja, ‘Srpkinja’ koja je donijela jaja. O tome ko smo i šta smo nismo ni pričali. I sve do 2011. godine ja sekunde nisam sumnjala u multietničnost moga Sarajeva. Niti sam sumnjala u pravdu ovog grada. Jer, Sarajevo ipak najbolje zna šta je nepravda i zna kako je izbjeći i ispraviti.
Sarajevski ‘papci’
Ipak, prava sarajevska raja u ovom gradu već dugo je marginalizirana. To je ‘klub odabranih’, onih kod kojih ljubav i poštovanje prevazilaze vjeru i naciju.
U proljeće 2011., reis-u-lema islamske zajednice, Mustafa efendija Cerić pozivao je na ‘Sarajevsko ljeto’. Nije mi baš bilo prijatno slušati reisove riječi, niti mi je bilo prijatno čitati ‘listu islamofoba’, među kojima su bili profesori koje izuzetno cijenim, umjetnici koji mnogo znače za bh. kulturu, književnici i novinari čije tekstove redovno čitam. Zapitala sam se tad, da li sam onda i ja islamofob ako poštujem te ljude i u većini slučajeva se slažem s njihovim mišljenjem. Usprkos burnim proljetnim najavama, ljeto je ipak prošlo mirno.
U jesen 2011. sjedila sam na kafi u ‘Dijalogu’ kada je neko na Twitteru tvitnuo kako ‘neka budala puca na američku ambasadu’. Naredni tvit obavijestio nas je da je u pitanju ‘vehabija’. Nas tri smo se gledale s nevjericom, telefoni su počeli zvoniti, nastala je opšta panika, a mene je sve asociralo na rat. I u svoj toj priči sjedimo Samra, Edina i ja i pijemo kafu. Sljedeći dan čitam na nydailynews.com da je ‘srpski terorista napao američku ambasadu u Sarajevu’.
Zima 2011. pokrenula je dva pitanja, potpuno nevezana jedno za drugo. Jedno je hajka protiv Djeda Mraza, a drugo odbrana optuženih za ratne zločine nad nemuslimanskim stanovništvom u Hadžićima.
Prekardašilo.
Da li nas je vjera, pardon nacija, zaslijepila? Da li mi još uvijek živimo pod opsadom, a da i ne znamo? Da li smo zaboravili prošlost? Da li uljepšavamo svoju prošlost?
‘Papci’ na vlasti godinama nas drže u opsadi hraneći nas mržnjom. Huškaju putem medija, pozivaju na branjenje svoga i svojatanje tuđega, prepucavaju se u javnosti, a grle u kafanama. Intelektualci su islamofobi, kulturne institucije umiru. Kantonalne vlasti uzimaju od građana i plaćaju odbranu optuženicima za ratne zločine. Kad je optužnica podignuta, ja sam bila ponosna na ovaj grad jer se konačno sagledavaju sve strane. Jer svi su ginuli, baš kao što su i svi učestvovali. I onda saznajem da se iz kantonalnog budžeta plaća njihova odbrana. Dakle, možemo pretpostaviti da i porodice poginulih plaćaju za odbranu optuženih. Zar to nije skandal? Da Beograd plaća Šešeljevu odbranu, to bi bilo neprihvatljivo. Kod nas se samo intelektualci i pojedinci bune protiv odluke kantonalne vlade. Vjerovatno će ih uskoro staviti na listu islamofoba.
O Mevlidu Jašareviću malo se priča i malo se zna. ‘Zablistao’ je na trenutak, zbunio naše političare koji su reagovali onako kako najbolje znaju – riječima, a ne djelima. Svi su se izredali da osude taj čin, niko da učini nešto da spriječi takve napade u budućnosti. Mevlida su stavili na listu islamofoba i zaboravili na njega.
Djed Mraz se već godinama bori da ga ne uklone iz našeg grada. Proglasili su ga ‘problemom’ nekad u devedesetim, iako je i decenijama unazad bio tu. Generacije katolika, pravoslavaca i muslimana odrasle su uz tog čiku, zašto nam je odjednom on ‘problem’? Možda je čiko u crvenom odijelu komunista ili islamofob, pa ga zato ne volimo više.
Kud god da krenem…
… putevi me svi nazad vode. Želim otići, ali znam da bih se vratila. Išla sam i ranije, pa sam se vraćala. Džaba, ne mogu ja bez te vode i tog zraka.
TV dnevnike više ni ne gledam. Dnevnu štampu ne čitam. Radio uključim da čujem muziku. Portale bar mogu birati. I biram one objektivne, sreća pa ih još ima. I tako nastavljam da živim u Sarajevu, onakvom kakvom ga znam, i nadam se i dalje.
Nadam se da će jednog dana biti bolje. Da će opet u ‘Cheersu’ ili nekom drugom kafiću skandirati nečije ime bez obzira na naciju iz koje potiče, ne zbog imena nego zbog djela. Da će, umjesto odbrane optuženika, kantonalne vlasti platiti očuvanje kulturnih institucija. Da će naša policija sprječavati napade i hvatati počinioce. Da će Djed Mraz i Nova godina ostati sekularni. Da se vjera neće miješati sa nacijom. Da će biti jedna nacija, ona bosanskohercegovačka. Da će mediji postati objektivni. Da će sarajevska raja ponovo biti u većini. Da će doći do promjene. Jer, Sarajevo ipak najbolje zna šta je nepravda i zna kako je izbjeći i ispraviti. To je moj grad.
