TESANJ.NET stranica grada
Želio sam uzbuđenje, opasnost i priliku da se žrtvujem za svoju ljubav. U sebi sam osjećao obilje energije koja nije nalazila oduška u našem mirnom načinu života. (Tolstoj)
Postoji jedno društvo. Civilizovano, superiorno i metalno. Paradoksalno, čovjek ga je gradio „prema svojoj mjeri“, oduvijek praveći zidine oko svoje istinske osobenosti, gušeći unutrašnje zvijeri i opraštajući se sa slobodom. Pri svemu tome, mislio je, taj nevini čovjek, da radi na historijski značajnom oslobađanju. Stoljeća i tisućljeća su klonula pred njegovim razjarenim, degeneričnim licem, jer čak se ni vrijeme ne osjeća sigurnim u šizofrenom društvu, a zvijer u njemu je posustajala, hroptala i na kraju umrla, ostavljena da istruhne na dnu ljudske nesvjesnosti i da se više nikada ne vrati. Ali kako se jedino savršenstvo ogleda u nepostojanju savršenstva, tako ni moćna rasa pomahnitalih, samih sebi proturječnih sladokusaca, nije uspjela u potpunosti u svom naumu, zanemarivši činjenicu nemogućnosti potpunog čišćenja, ostajanja bijelih vrana, crnih ovaca i retardiranog djeteta. Individue. Luđaka.
Dječak je rođen u pristojnoj, normalnoj porodici. Imala je sve što porodici treba: oca, majku, sestru, brata, još mnogo srodnika iz očevog prvog braka, neuspjele međuljudske veze, mnogo mržnje i nerazumijevanja. Novac. Moć. Osim što je oduvijek pokazivao prezir prema bilo kakvom autoritetu, normama, formama i tijelima, osim onih kojima je sam dao oblik, te ljubavi prema nesigurnom, Chris McCandless se nije razlikovao od drugih dvonožaca svoje dobi. Inteligentan, zdrav i ljut, u srednjoj školi je bio odličan, a kada je dobio jedinu ocjenu nižu od najbolje, bila je to jedinica iz fizike. Profesor je zamolio učenike da laboratorijski izvještaj napišu na posebnom formularu, a Chrisu, koji mrzi formu, to nije logično, pa biva kažnjen, ne zbog neznanja, već zbog neposlušnosti. Nije bio nedruštven, volio je ljude, samo one neprihvatljive, na marginama i pune života, tako mrske čovjeku koji je ubio zvijer u sebi. Jednom prilikom svom školskom prijatelju predložio je da skupa izađu vani. Chris je parkirao auto u zloglasnoj ulici i proveli su sate po sumnjivim rupama, pričajući sa beskućnicima, narkomanima i prostitutkama. “Pred kraj večeri Chris me pitao koliko novaca imam. Rekoh, pet dolara. On je imao deset. ‘Dobro,ti kupuješ benzin’, rekao mi je, ‘a ja idem po hranu’. I tako je potrošio deset dolara na hamburgere, pa smo se vozili uokolo i dijelili ih neopranim tipovima koji su spavali po ulazima. Bio je to najuvrnutiji izlazak u mom životu, ali Chris je često tako provodio večeri.“, priča Chrisov prijatelj za knjigu „U divljini“.
Iako nije želio ni upisati fakultet, diplomirao je na Univerzitetu Emory sa odličnim ocjenama kao student historije i antropologije. Poslije toga, Chris daje 24 hiljade dolara u dobrotvorne svrhe, ostavlja automobil, spaljuje gotovinu, mijenja ime u Alexandar Supertramp (Superskitnica) i slijedi svoju zvijer. Onima kojima je teško shvatiti zbog čega je sve ovo napisano, zbog čega je Chris na fakultetu zbog moralnih načela živio u maloj sobi koja se sastojala samo od tankog madraca, stola i sanduka za mlijeko, iako je mogao uživati mnogo više, zbog čega je odbio članstvo u Phi Betta Kappi, počasnom studentskom društvu, tvrdeći da su titule i počasti nebitne, ono što slijedi, djelovat će kao čin čovjeka na rubu normalnog.
„Postoji radost u besputnim šumama
Postoji ushićenje na samotnom žalu
Postoji društvo, gdje niko ne uznemirava
Uz duboko more, snijeg i glazbu u svom huku
Ne volim čovjeka manje, ali Prirodu volim više…” (Lord Byron)
Ne želeći nepotrebnost koja uništava čovjekovu povezanost sa praocima i zemljom kojom su kročili, posjedovao je ono što je mogao nositi, trudeći se da može nositi što manje. Ništa nije potresalo tanke žice unutrašnjosti kao slika prostranstva koje doziva, nedužno, jer i mogući bijes na njegovu opasnost, koji podsjeća na minimalnost vlastita bića, bude zaboravljen zbog čovjeku jedva dokučive misli o moćnosti prirode. A blago nadziranje njenih mogućnosti, budi osjećaje, tako nejasne i nebliske, jer su zaboravljeni, a tako mile i blage, jer su kao povratak u utrobu fetusnoj čistoći. Možeš ukočeno stajati ili joj pokušati pobjeći, ali kada jednom osjetiš da ne gledaš samo ti nju, nego da i ona prodire u tebe, grleći te svojim kandžama dubokih, tamnih, mirnih voda, krovova svijeta šibanih snježnom olujom ili svakim zrnom pijeska, pustinja šibanih žutom olujom, ne vidiš smisao u napuštanju nje, jer je suludo napustiti sebe.
Aleksandar Superskitnica napušta sve drugo zbog nje. Nikome ne ostavivši poruku gdje i zašto ide, nakon diplomiranja gubi mu se trag. Kada su roditelji, zabrinuti zbog nejavljanja, došli u njegovu studentsku sobu, on se već prepustio ulicama, upijao život, jednostavan i grub, zvjerski i netaknut. Opet je tragao za ljudima koji su živjeli na rubu dopuštenog u civilizacijskim okvirima, uživao u njima, ispijao sokove mučnog rada, čisteći rupe od trulog žita i mrtvih štakora, živio u komunama i bivao necivilizirano društven, a zatim širio svoj šator blizu takvih komuna, bivajući dovoljno približen vrsti ljudi kojima je najviše pripadao, a dovoljno udaljen da uživa u zadovoljstvima koje pruža samoća otvorenog neba i postojanosti samo Prirode i njega samog. Ali, ipak, umoran od bilo kakvog ljudskog lica, izražajnog ili tupog, nastavljao bi dalje, tamo gdje je jedino nalazio razumijevanje i ispunjavao potrebu za opasnošću, tamo gdje su njegove zvijeri puštene da nose njega, a ne on njih, ili, možda, ispravnije, gdje su postajali jedno. Tamo u Divljini. Stajao je čovjek, malen, nedovoljan ispred masiva, ogromnog i teškog. Divljina hladnokrvna, nezainteresovana i mirna, i čovjek koji traži mir. Korak prema njoj, bio je korak prema zadnjoj avanturi i smrti.
Magični autobus
Aleksandar, zapravo, i nije otišao u najoštrije predjele Aljaske da se u potpunosti spoji sa prirodom, živeći u njoj i od nje, nego se ulogorio u napuštenom autobusu, udaljenom od civilizacije petnaest minuta leta helikopterom ili četiri dana hoda, koliko je Aleksandru trebalo da dođe do njega. Ipak, to je bila dovoljna udaljenost da u gotovo četiri mjeseca ne vidi nijednog čovjeka i dovoljna da ga ubije. Autobus koji je Aleksandar pronašao pripadao je građevinskoj fabrici koja je 1961. godine sklopila ugovor s tada mladom državom Aljaskom, kako bi asfaltirala rutu, kojom je Aleksandar godinama poslije prošao. Stazu je 1930-ih utro legendarni aljaski rudar Earl Pilgrim, a vodila je do vrijednih ruda. U svrhe smještaja radnika, fabrika je kupila tri autobusa koji su bili opremljeni jednostavnim ležajevima i metalnim pećima na drva, ali nakon što je cijeli projekt zaustavljen, dva autobusa su izvučena iz divljine, a „magični autobus“ ostao je utočište lovcima i ljudima kao što je Aleksandar bio. Staza je kroz tri decenije neodržavanja opet postala divlja i neprohodna. „Magični autobus“, kako ga je sam Aleksandar nazvao, još uvijek stoji na istom mjestu, zidovi su mu ispisani grafitima među kojima je i Aleksandrov koji počinje pjesmom Rogera Millera: Dvije godine hoda zemljom, bez telefona, bez bazena, bez kućnih ljubimaca, bez cigareta, potpuna sloboda, ekstremist, estetski putnik čiji dom je cesta. I danas je autobus odredište onima koje je Aleksandrov život dotaknuo i posjeta njemu često postaje smisao i cilj cijele avanture u koju se ljudi upuštaju. Na madracu u autobusu, ušuškanog u plavu vreću za spavanje, mrtvog ga je slučajno pronašla skupina ljudi, dvije i po sedmice nakon njegove smrti. Mnogi koji su Aleksandra kritikovali, nakon što je priča o tinejdžeru koji umire u divljini u bijegu od civiliziranog svijeta postala medijska senzacija 1992. godine, radili su to jer su smatrali da je potcijenio moć prirode, ili da nije bio mnogo pametan kada se u takvu opasnost upustio samo sa svojim ruksakom, bez dovoljno adekvatne opreme. Ti ljudi, međutim, zaboravljaju činjenicu da se Aleksandar, mladić od dvadest i četiri godine, skoro četiri mjeseca prehranjivao zahvaljujući svojim lovačkim sposobnostima. Ono što je možda i bitnije, jeste da ti ljudi ne mogu ni najmanje da razumiju zašto je on izabrao otići bez opreme u divljinu. Iako su mu mnogi koje je sretao na svojim putovanjima po američkom kontinentu davali nešto svoje opreme kada bi im pričao o svom naumu da krene u divljine Aljaske, on je većinu tih stvari odbio primiti. Njegov cilj nije bio otići u divljinu kako bi ju pokorio materijalnim pomagalima savremenog svijeta.
Želio bih ponoviti savjet koji sam ti već dao, a to je da mislim kako bi ti trebao izvesti radikalnu promjenu u svom životu i hrabro početi činiti stvari o kojima možda nikad nisi razmišljao, ili se nisi usuđivao razmišljati. Toliki su nezadovoljni svojim životom, a nisu spremni poduzeti ništa da to promijene, samo zato što su se navikli na sigurnost, konformizam i konzervativnost, koji daju čovjeku privid mira, ali čovjekovu pustolovnu duhu zapravo ništa ne šteti toliko koliko sigurna budućnost. Sama jezgra čovjekova živa duha jest njegova strast prema avanturi. Životna radost dolazi od susreta s novim iskustvima, te stoga nema veće sreće od obzora koji se stalno mijenja i buđenja pod novim, drugačijim suncem. Želiš li imati nešto više od života, Ron, moraš se osloboditi težnje prema monotonoj sigurnosti i prihvatiti improviziran stil življenja, koji će ti se isprva činiti ludim. Ali kad se jednom navikneš na takav život, shvatit ćeš njegov puni smisao i nevjerojatnu ljepotu. (Isječak iz Aleksandrovog pisma starcu Ronu. Ron ga je poslušao.)
Mnogi su pokušali da nađu uzroke njegovog izbora, ne shvatajući zašto bi neko odbacio sve u zamjenu za samotnjački život, a njegov kraj je shvaćen kao tragedija. Vjerovatno je današnjem čovjeku nemoguće prihvatiti da vanjskog razloga nije bilo i da se Aleksandar vodio svojim nagonima i silama koje su navirale iz jezgra njegovog bića, pa zato traže uzroke za sve u njegovom odnosu sa autoritativnim ocem, manjkom moralnosti u očevom sistemu vrijednosti i porodici u rasulu. Čak i nakon njegove smrti, malo ko čuje Aleksandra i njegove kratke, ali jasne ostavljene poruke, i prihvata mogućnost da je bio sretan, da je umro sretan i da njegov život nije protraćen. U ovoj priči jedino je tragično to što je svi doživljavaju kao tragičnu.
„Prelijepe borovnice“ – bio je to zadnji zapis u njegovom dnevniku. Nekoliko dana prije smrti od otrova u organizmu zbog pogrešne biljke, neuhranjenosti i iznemoglosti, on ima snage u sebi da se divi borovnicama, ne gledajući prirodu kao svog neprijatelja, već dopuštajući da njena ljepota i tada prožima cijelo njegovo postojanje.
