Kako do autoriteta?

Svojevremeno je istaknuti bosanskohercegovački pisac Derviš Sušić pisao o pojavi kafanskih stručnjaka po Bosni, koji su bili „eksperti“ za brojna društvena pitanja. Ti „stručnjaci “ bi uz kahvu ili piće riješili bilo koji društveni problem, a istovremeno bi druge ličnosti i njihove postupke kritizirali i proglašavali ništavnim! Među tim stručnjacima je bilo mahom onih koji pripadaju skupini ljudi koji ne znaju da ne znaju i nije im mnogo ni zamjeriti kad mlate praznu slamu. Kada se desi da o ličnostima loše govore i pišu oni za koje bismo mogli reći da su u skupini ljudi koji znaju da znaju, e to je već simptomatično, zbunjujuće i problematično.

Osnovni problem ovog i sličnih pisanja je nanošenje štete ukupnom bosanskohercegovačkom društvu, a posebno Bošnjacima. Slična pisanja nas dovode na indirektan način do rušenja sistema i države. U čemu je problem? Od rata pa na ovamo imamo problem sa autoritetima, tačnije praksom rušenja autoriteta. Generira se slika u kojoj nam niko ne valja! Redovno se za svakoga nađe neka hipoteka a najčešće argumenti su : kriminalac, nacionalista, pjano, komunista, fundamentalista, fašista, šovinista, egoista. Bio ti to ili ne za svakoga se ponešto nađe, a kriv si i kada nisi kriv. Cilj je što više degradirati, ocrniti, a posljedice su da nam niko ne valja, da smo nesposobni, obezglavljeni i zbunjeni.

Naravno da na toj praksi istrajavaju mediji, a posebno je to slučaj sa FTV-om, donedavno emisijom 60 minuta, po istom receptu djeluju i dnevne novine. Praveći retrospektivu ponašanja prema autoritetima u medijima, posebno političkim i vjerskim, nameće se zaključak da je svaki autoritet bio izložen bjesomučnim i svakodnevnim stigmatiziranjima. U nekim medijima Reisu-l-ulema je bio nezaobilazna meta napada u čemu su prednjačili mediji iz bošnjačkog miljea. S druge strane vjerski prvaci druge dvije vjerske zajednice su bili tek povremeno izloženi napadima. Reisu se spočitovalo bavljenje sociološkim i političkim temama, dok se tolerisalo vjerskim vođama predstavnika naših susjeda da o istim i sličnim pitanjima iznose neometano svoje stavove. Stavovi Biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve su se poštovali i sprovodili, bez komentarisanja, a kada god bi se oglasio Rijaset ili Reisu-l-ulema odmah bi pojedini mediji zaurlikali kao da ih je struja pogodila. Dakle, bilo je očigledno da se trebao samo Rijaset i Reis diskreditovati u javnom mnijenju. Problem je utoliko bio veći što su se tim orkestriranim linčovanjima pridruživali i pojedinci iz redova Islamske zajednice. Šta smo dobili na kraju? Dobili smo da su danas vjerske vođe druga dva naroda zadržali kredibilitet i autoritet, zbog čega i narod ali i političari poštuju i slušaju, dok je se samo u Bošnjaka Reis svim silama pokušao profanisati. Epilog svega toga je da samo Bošnjaci u potrebnoj mjeri ne poštuju vjerske autoritete . Ovakvom logikom odnosa ma ko da je Reis on neće biti dobar, taman da nam Reis bude Jusuf el Kardavi, ni on nam neće biti dobar, ne zato što on to nije, nego zato što je javno mnijenje u Bošnjaka zatrovano, a medijsko ozračje je neprofesionalno, partijsko i krcato od predrasuda i vjerskih kompleksa. Osporavanje vrhovnog vjerskog autoriteta polahko se prenosi i na niže instance i nastaju nesagledive štete.
Ništa bolje stanje nije ni sa političkim autoritetima. Pitanje koje se opravdano nameće je imaju li Bošnjaci svog ili svoje političke autoritete? Poslije Alije rahmetli ovo pitanje nam se stalno nameće kao dilema. Kod druga dva naroda pitanje političkog autoriteta je manji problem, jer se na osnovu trenutnog stanje i realne slike uglavnom poštuju oni koji su zvaničnici. Bošnjaci opet postavljaju ili previsoke standarde, ili prenizak prag tolerancije, pa niti jedan od aktuelnih političara ne uživa podobrano ugled u narodu, veoma je malo ili skoro da nema onih koji su zadržali isti autoritet na početku i kraju karijere. Skoro da je pravilo da na kraju otiđu sa hipotekama. Poslije Alije rah. bio je dobar Tihić, pa je brzo „ostao“ bez moralnog kredita, ili je bio žrtva medijskog linča! Nakon Tihića, Lagumdžija je zauzeo tron i onda nakon kraćeg vremena ni on nam ne valja, što zbog autogolova, što zbog okruženja! Potom je Haris bljesnuo i bio dobar, a onda iznevjerio obećanje, i postao medijska žrtva. Poslije Harisa, Bakir je nastupio, i ne prođe mnogo i on postaje pomalo sporan, jer je navodno „pronevjerio“ ili je nešto gore ne daj Bože! Dakle, šta mi hoćemo s tim rušenjem autoriteta? Znamo li kakve su posljedice? Da li smo svjesni da nanosimo štetu sa nesagledivim posljedicama? Svake izbore mi se odričemo prvog i glasamo za drugog, nije problem što nismo više za prvog, ali je problem što bi ga iz topa ispalili!?Onda onaj drugi doživljava sudbinu prvog i sve tako ukrug, pitanje je ko je sljedeći, a „znamo“ kako će skončati?

Slično se odnosimo i prema onima koji su autoriteti na nižim nivoima, bilo da je riječ o: učitelju, imamu, muftiji, generalu, načelniku, ministru, direktoru… Evidentno je da se prema svima onima koji nose određenu dozu autoriteta odnosimo sa dozom manje-više ignorancije, i to se čini i kada postoje i kada ne postoje razlozi.

Ovakva praksa je pogubna i ima karakter društvene suicidnosti. Sa praksom negacije i degradacije treba hitno prestati? Mora se raditi na potzrebi poštivanja autoriteta? Mi Bošnjaci kao narod moramo imati svoje autoritete. I ne samo to, nego kao narod moramo se navikavati da imamo više autoriteta i da ih slijedimo. Mora se prestati sa praksom profanisanja ličnosti. Nije problem ako se jednom ličnošću zamijeni druga, ali se ne smije dešavati da se zamijenjeni odbacuje, nipodaštava i baca u blato!
Treba reći da je iz dosadašnje prakse vidljivo da naši lideri nemaju uvijek dobre poteze , to nije nikakav problem i izuzetak, jer nemaju ih ni autoriteti drugih naroda i to kako iz susjedstva, okruženja ali i općenito. Oni svoje autoritete mnogo više poštuju i cijene za razliku od nas, odnose se prema autoritetima sa mnogo više pijeteta, a mi zamišljamo naše lidere bezgrješnim, a niti je to moguće, niti su se oni tako predstavljali.Podrazumijeva se i da se naši autiriteti moraju brinuti o svojim potezima i ne činiti ništa što bi moglo bitno ugroziti njihov dignitet, ponašati se i raditi na način da se izbjegaju kolosalne greške.

( “ Preporod“ , br.4/966, 15. Februar 2012.)
Esmir Bašić, prof.