U današnjem sedmičniku Avaza čitam osvrt našeg poznatog pozorišnog reditelja Sulejmana Kupusovića pod naslovom „Kakvi su to ljudi Bosanci“ koji iznosi sve najpoznatije napisane rečenice Meše Selimovića o nama, Bosancima. Ništa neobično, jer ljudima koji čitaju Mešu one nisu nepoznate, a i Meša ih je nekada davno napisao međutim;
Pročitano me podstaklo i vratilo unazad, na jednu ustaljenu praksu kod nas većine Bosanca, koju sam pomalo zanemario, a kojoj sam u poratnim godinama posvetio više pažnje prateći ponašanja ljudi na svakom mjestu gdje god se ona izvodila.
Pretpostavljam da ste pogodili da se radi o himni države Bosne i Hercegovine.
Himna kao himna, osakaćena nedostatkom teksta ipak zvuči gordo pogotovo u onom dijelu gdje se prepliću duboki tonovi oboa praćenih pirlitavim uskakanjima flauta. Taj prelaz sa niskih na visoke tonove ipak probudi krv u žilama i natjera te da se ukočiš zagledan u jednu tačku. Taman da ti zmija oči pije ne smiješ ni trepnuti jer svira državna himna. Kada himna već nema teksta, onda ne bi trebalo da bude sakaćena i na drugi način.
Kad god nisam bio u situaciji da stojim u stavu mirno i slušam himnu, uvijek sam sa druge strane ekrana posmatrao stav ljudi koji su slušali himnu, i šta se vidi……???
Većina njih prekrštene šake drži iznad ….., ili za leđima na ……, i kao da time vele
„ Evo .. .. .. „ to naravno ne mora da bude tačno, jer se ipak radi o jednom ozbiljnom državničkom činu ali, onom strancu koji himnu Bosne i Hercegovine ne osjeća kao svoju, a ipak je sluša stojeći u stavu mirno, to mora da je skroz nejasno ili u najmanju ruku čudno. Kad se takvom, u svijetu ne primjerenom stavu pri slušanju vlastite državne himne dodaju još, i skrušeno oborene glave prema zemlji, koje kao da odaju posljednju počast svojoj državi, a ne da slušaju njenu postojanost kroz himnu, onda je zaista neophodno učiniti nešto da se, kao i svi drugi narodi na svijetu, svi mi Bosanci moramo jednom odlučiti, kakav ćemo stav zauzeti kada slušamo himnu vlastite države Bosne i Hercegovine.
Eto malo u jesen posla za vlast i za prosvjetne radnike koji se na ovoj žegi, zasluženo odmaraju u vlastitom znoju.
Mustafa Mućo Bešlagić