RAZVOJ MALIH I SREDNJIH PREDUZEĆA U BIH KROZ PRIMJENU STRATEGIJE “TRŽIŠNE NIŠE”

Broj malih i srednjih preduzeća na 1000 stanovnika u Bosni i Hercegovini je 7 puta manji od prosjeka zemalja EU. Isto tako, rast njihovih prihoda, izvoza, broja zaposlenih, broja inovacija itd. značajno zaostaje za razvijenim zemljama. Stoga je neophodno potražiti uzroke takvog stanja, kao i to zašto mala i srednja preduzeća (MSP) u Bosni i Hercegovini malo koriste stručne usluge specijalnih institucija, posluju bez kvalitetnih planova, strategija i istraživanja tržišta. Za male ekonomije, kakva je i bosanskohercegovačka, deficit je prirodno, normalno stanje – one su visoko uvozno zavisne i vrlo je teško da ostvare ravnotežu izvoza – uvoza robe.

Cilj koji bi Bosna i Hercegovina trebala ostvariti svojom trgovinskom politikom je  uravnoteženje platnog bilansa i to ne samo na nivou roba nego i usluga. Uloga države u tom pogledu je veoma važna (direktni ili indirektni podsticaji, zaštitne mjere i sl.).
Ipak, ključno je pitanje da li je moguće uravnotežiti BH platni bilans, barem u postojećoj konstelaciji snaga i političkih odnosa u zemlji?
Da bi smo barem pokušali odgovoriti na ovo pitanje, neophodno je sagledati (barem na teoretskom nivou) ključne procese  kao najdirektnije spoljne uticaje koji  dobrim dijelom determinišu trgovinsku politiku malih zemalja kakva je BiH. Od 80-ih godina  prošlog vijeka to su nesumnjivo dva ključna svjetska procesa, i to: proces globalizacije i proces regionalne saradnje.

Proces globalizacije jeste proces brzog širenja informacija, novca, kapitala znanja, robe.

Danas, pod uticajem globalizacije pozicija malih zemalja značajno se popravila u odnosu na onu prije 30-ak godina. Može se čak utvrditi da  nikada pozicija malih zemlja nije bila povoljnija, tj. njihova konkurentska pozicija nikada nije zavisila više  od njih samih kao danas.

Pozitivan uticaj globalizacije na formiranje politike međunarodne razmjene, a time i trgovinskih politika pojedinačnih zemalja ogleda se prvenstveno u: intezivnoj liberalizaciji svjetske trgovine (uz drastično smanjenje carina, koje se sve više zamjenjuju podsticajnim mjerama, subvencijama, izvoznim finansiranjem, tj. poreskim i drugim olakšicama i sl.); smanjenju zavisnih troškova u obavljanju spoljno – trgovinskih poslova (smanjenje cijena usluga, transporta i sl.); brzom rastu informatičke i elektronske trgovine (korištenje interneta kao dominantno markentiškog medija..) i brzom transferu  novih tehnologija među pojedinim zemljama.
Proces regionalnog povezivanja (integracija) postao je dominantan u odnosu na globalizaciju. Osim Mongolije nema niti  jedne zemlje u svijetu koja nije članica neke regionalne integracije (EU, CEFTA, NAFTA, ASEAN…).

Uticaj integracija na trgovinsku politiku svake pojedinačne zemlje članice i na ukupnu međunarodnu trgovinsku politiku je veliki, jer zemlje članice integracije obavezne su sprovoditi zajedničku trgovinsku politiku. Zemlje članice imaju manje slobode pri izboru zaštitnih instrumenata a više u izboru podsticajnih sredstava.

Velika (nametnuta) otvorenost tržišta, što u suštini znači i trgovinska zavisnost nameće neophodnost kreiranja takve trgovinske politike koja će imati za rezultat povećanje izvoza radi pokrivanja uvoznog deficita u spoljno-trgovinskoj razmjeni.
Ne uzimajući u obzir naše unutrašnje, tipično bosanske probleme, uzrokovane neslaganjem u vezi s bilo čime, iako, naravno, time ne umanjujemo njihov značaj, BiH kao mala zemlja ima i mnoštvo drugih ograničenja.

Tu prije svega mislimo na: prirodu i relativnu ograničenost raspoloživih resursa, ograničenu raspoloživost i kvalitet radne snage, nedostatak domaćeg kapitala, tehnološka ograničenja zbog zastarjelosti mašinskog parka i sl.

Trgovinska politika Bosne i Hercegovine zbog toga mora imati za rezultat oštriju  specijalizaciju u užim tržišnim nišama, koje su nedovoljno interesantne većim ekonomijama (jer su preuske i premale za te zemlje), a sve u cilju integrisanja unutar klastera, odnosno lanaca međusobno vertikalno  povezanih proizvodnji (od inputa do outputa)  npr. namjenska inustrija,  energetski sektor, poljoprivreda, drvni sektor, IT klaster i dr.

Također, ako pretenduje da bude uspješna BH trgovinska politika mora biti i puno fleksibilnija u odnosu na trgovinsku politiku  velikih zemalja, pogotovo kada je riječ o robama tzv. široke potrošnje.

Država mora pratiti, prepoznati takve potrebe i davati podsticaje, uvoditi „nevidljive necarinske“ zaštitne mjere za domaću proizvodnju.

 

Kad se  ključni donosioci (prije svega političkih) odluka počnu tako ponašati prilikom kreiranja trgovinske politike zemlje, postojeća ograničenja fizičke veličine BH tržišta će nestati, a Bosna i Hercegovina  postat će  veoma interesantna stranim investitorima da, ulaganjem u proizvodne kapaciteta na BH prostoru, „uđu“ na to, a samim tim i na druga velika tržišta (Rusija, susjedi Hrvatska i Srbija, Turska, naftom bogate arapske zemlje) s kojima BH narodi imaju vjekovne istorijske, kulturne, vjerske i druge veze.

 

Mali nivo savremenih tehničko-ekonomskih znanja potrebnih kako za MSP, tako i za velike proizvodne kompanije XXI vijeka, nepostojanje centara izvrsnosti, slabo klastersko uvezivanje, svega nekoliko projekata inkubatora i poslovnih zona baziranih na proizvodnji, nepostojanje tehnoloških parkova i dr. samo su neki od većih problema i refleksija zaostajanja privrede BiH u stvaranju proizvoda veće dodane vrijednosti kao i nužno potrebne brzine reakcije na zahtjeve tržišta. Problem je u tome da trenutno u Bosni i Hercegovini imamo: nedovoljan prihod od izvoza, prisutan trend pada zaposlenosti, smanjenja proizvodnje, smanjenja izvoza itd. Da li mala i srednja preduzeća (MSP) u BiH ostvaruju dovoljan nivo rasta i razvoja, povećanje broja zaposlenih, prihoda od prodaje na bazi izvoza? Kako povećati rast i razvoj na bazi modifikovane strategije tržišne niše?

Da li je dovoljan nivo razvijenosti, mjeren ovim gore, ne primjenjuju preduzetničke strategije za svoj rast i razvoj. Stoga bi trebalo istražiti načine i mogućnosti primjene modifikovane preduzetničke strategije tržišne niše koja se u  razvijenim zemljama pokazala prikladna za razvoj MSP-a. Strategija specijalnog tržišta (tržišne/ekološke niše) znači vidjeti kako i na koji način je moguće da mala i srednja preduzeća u Bosni i Hercegovini koristeći se specifičnim znanjima i specifičnim poznavanjima određenih proizvoda i usluga, ali i tržišta, mogu brzo rasti, razvijati se, kako da počnu sa svojim proizvodima zamjenjivati  uvozne proizvode, uvozne specifične proizvode, i izvoziti robe i usluge za koje su potrebna posebna i specijalna znanja i vještine.

Kada govorimo o nišama, prosječnom poznavaocu ovog termina pada na pamet kako se radi o malome, specijaliziranom tržištu gdje se ostvaruje niska profitabilnost i rentabilnost. Ali, to uopšte ne mora biti tako. Danas je skoro cijeli svijet „nišocentričan“. Kada kažemo „nišocentričan“ mislimo kako se pojavom interneta javila ekspanzija i prodor velikog broja različitih tržišnih niši zbog stvaranja niskih troškova poslovanja, promocije, distribucije i dr. Može se slobodno reći da su niše odgovor na masovno tržište i društvo koje slijede hitove. Sve je više onih koji traže različita svojstva kroz supkulture. A ono što je i najbolje kod niša je da kupac ne traži tržište, nego tržište traži kupca.