TESANJ.NET stranica grada
Piše: Medina Džanbegović – Mohamed iz Kaira, mr. književnohistorijskih nauka
U eri integracija, koje omoguća Facebook, kao najpopularnija i ljudima najbliža društvena mreža, izmijenjen je način na koji razgovaramo, čestitamo praznike, rođendane, ženidbe, individualne i kolektivne uspjehe, biramo prijatelje, partnere, političare za koje možemo glasati, a od nedavno primamo i upute kako se trebamo izjašnjavati na popisu stanovništva, “jednim od najvažnijih decenijskih događaja koji će odrediti tok svih društveno – političkih zbivanja, a poslije popisa mnogo toga neće biti isto” (u nas je sve po principu – tresla se gora, rodio se miš!).
Čitajući “Bošnjaci trebaju ostati najbrojniji narod”, neki Bašić se promeće kao njihov pisarčić, Bosance nazivajući minornom skupinom zbunjenih, „koji imaju predrasude prema Bošnjaštvu i koji nisu napravili distinkciju između pojmova, i koji nemaju jasnu predodžbu o svom identitetu su u teškoj poziciji, i kao takvima, treba im pomoći i to kako zbog njih samih, tako, i zbog toga, da druge Bošnjake ne zbunjuju. Primjer zbunjenosti, nepoznavanja i nezrelosti, ovih dana, demonstrira jedna mlada osoba u svom uratku pod nazivom Zašto je važno biti Bosanac?”
Ovo je samo diskurs od totalno nabacane analize članka, neispunjenosti smisla sa mnoštvom krzotina, a zapisničar pored pravopisa treba i dopunsku nastavu iz stilistike. U njegovom pokušaju negiranja ideje bosanstva u mome tekstu, kao i želji da nešto pametno kaže, uočljiva je kontradiktornost, jer ako su Bosanci „minorni“, čemu strah „najbrojnijih“? Ako su i zbunjeni, kako mogu zbunjivati one koji imaju „jasnu predodžbu o svom identitetu”? Bašićeva reakcija je nastupila u groznici ili grču, „radi onih koji nisu pročitali tekst“ kaže „da im je možda bolje što nisu“, ali prepoznatljiva je uplašenost da neki Bošnjaci-Tešnjaci (što se fino rimuje) ne bi slučajno ponovo propitivali vlastiti identitet, pa se počeli deklarirati, ne daj Bože, kao Bosanci.
Da ne zaboravim, zahvaljujem se na komplimentu, jer se žena mojih godina obično naziva zrelom, a rijetko baš „mladom osobom“, što je ćato za mene tri puta ponovio u svome „uratku“. Dotični tvrdi da “mlada osoba” “nepoznaje dejtonske odredbe” (izgleda da je propustio i časove pisanja negacija iz maternjega jezika!), koje njemu kao zagovaraču konstitutivnih nesumnjivo odgovaraju, jer bošnjaštvom, srpstvom i hrvatstvom u Bosni i Hercegovini ruši se kontinuitet samostalnosti i nezavisnosti države, a kada bi se ukinulo dejtonsko (ne)uređenje, odmah bi bilo manje fotelja, političara i ministarstava, koji bi nesumnjivo kooperativnije radili svoj posao. Upitno je da li bi tada spomenuti bilježnik uopće šta mogao raditi.
Na momente sav euforičan, kako bi Bošnjake prikazao nedodirljivim i neprikosnovenim, kritizira „mladu osobu“ i što ne poštuje „autoritete vlastitog naroda tako je uvaženi akademik Muhamed Filipović za nju Tunjo Filipović, ili vjerske vođe proziva kvaziakademike i raznovrsne samozvane eksperte…pa nisi ti na tom nivou da cijeniš ko je kvaziakademik ili da si u poziciji da licitiraš o čemu smiju a o čemu ne da propovijedaju vjerske vođe!“
Opet bez pripovjedačke niti i potpunoga oblika, izlomljeno, bunovno i mahnito piskaranje, obraćanje čas čitaocima, čas (imperativno) meni, dato u zavisno složenoj rečenici, koja nema nikakvoga smisla, a kako me ne poznaje nema pojma koliko sam kompetentna i u poziciji da ocjenjujem i cijenim šta i koga hoću. To su odlike bosanstva! Moja kategorija daje slobodu razmišljanja, izbora i donošenja odluka, za razliku od isfrustriranoga bošnjačkog pisara, koji se mora držati odrednica svoga nacionalističkog tora. Razumijem ga i žao mi je, nije dovoljno okrenut vanjskim odrazima, jer je automatski poslušan i zavisan – ne može previše misliti svojom glavom, već udovoljavati onako kako mu se kaže.
Sve do završnoga dijela, suhoparni i uzaludni pokušaj njegovog izlaganja/izvještaja se svodi na citiranja moga članka, pri čemu se patetično spominju preci, ali samo oni „koji su živjeli u Bosni i Hercegovini od 1440. Godine do 1906. godine izjašnjavali kao Bošnjaci”, pa ponavljanje da je „riječ o mladoj osobi koja ne poznaje činjenice i time što je mlada i neupućena dijelom joj se prašta. Barem, kada je riječ o zadnjih dvadeset godina postoji je općeniti konsenzus da su Muslimani u etničkom smislu Bošnjaci! Tako da su ovakva lupetanja neuspješne podvale sirovim činjenicama i iskazima, koje se ne mogu tolerisati. Jer da o pitanjima identiteta neko lupeta ko Maksim po diviziji, pa taman da je riječ o mlađoj osobi, nema smisla!“
Zapisničar je neuk, uronjen u bespuće, nešto bi junački, osiono volio reći, a u suštini pokazuje skromno znanje, nekulturu, netoleranciju i prezir prema svemu drugome, što nije bošnjačko. A šta mi imamo kao bošnjačko u Bosni i Hercegovini, osim Islamske zajednice (čak je i Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti osnovana u Novom Pazaru)? Otkako su Muslimani otkrili da su Bošnjaci, ni Kolumbo im nije ravan! Šteta, ali ne otpjevaše nijednu pjesmu o Bošnjaku ili Bošnjakinji.
Bašića je ekstremna propaganda iz torovskoga kruga ubijedila da se bosanski kralj Tvrtko II 1440. godine potpisivao kao Bošnjak. Neutemeljena informacija. Bošnjakluk nam je stigao sa Turcima, 1463. godine, a dobri Tvrtko je bio Bošnjanin.
Poput drugih Bošnjaka, pisar ne nalazi problem u diskriminirajućim obrascima, pa poručuje: „Zato Bošnjaci kao najbrojniji bosanskohercegovački narod trebaju biti oprezni i ne dozvoliti da, ih neko zbunjuje, manipuliše i dezavuiše. Pokažimo da smo jedinstveniji više nego što drugi misle. Pokažimo da smo zreli i formirani kao nacija. Ne dozvolimo da nas ponovo dijele, i da nam se onda smiju. Pravoslavci će se listom izjašnjavati kao Srbi, Katolici kao Hrvati, a pojedinci pokušaju samo da Muslimane razvodnjavaju kako bi postali politički još slabiji i kako bi u konačnici Bošnjaci prestali biti važan politički faktor. To jeste namjera nekih centara moći! Na kraju prisjetimo se riječi rahm. Alije Isakovića koji je rekao Bosanac je svako ko je rođen u Bosni i Hercegovini, a Bošnjak je sinonim za ono što je do sada imenovano riječju Musliman. Dakle, i onda kao i sada važno je izjasniti se kao Bošnjak, a bosanstvo se podrazumijeva”.
U kojim se to državama građani etnički izjašnjavaju na popisu? Konstitutivna trojka je narod toliko uvukla u svoju demagogiju, podigli su tenzije do te mjere, da neprijateljima države proglašavaju sve one koji bi se izjasnili drukčije od njihovoga deklariranja po torovima, a prstom ne mrdaju da svoje debilnosti isprave, te definiraju adekvatne popisne listove i postavljena pitanja.
Naša sadašnjica prikazuje obezglavljene ljude, podvrgnute ćudljivim oscilacijama nacionalnih i vjerskih torova, čiji predstavnici najmanje razmišljaju o realnom stanju i teškome životu svoga stanovništva, definitivno dovedenoga pred sam zid apsurda. Savremenost je mračna, kao što je neizvjesna i budućnost sa takvim vođama.
D eklariranje tipa Srbin ili Hrvat, ne pokazuje da se radi o nekome ko živi u Bosni i Hercegovini i smatra je svojom domovinom. Na takve Bošnjaci ne trebaju čekati, jer oni imaju svoje matične države. Uostalom, njihovo torovsko izjašnjavanje vodi ocjepljenju ili u najblaženom obliku rečeno – betoniranju situacije kakva jeste, a tu im svrsishodno pomažu ne samo nabrojane nacionalne grupacije, već i sve ostale partije i strujanja u Bosni i Hercegovini. Čak i da se izjednači državotvornost i nacija, to nam ne bi bilo dovoljno da se Ustav države promijeni, jer još uvijek ne bi bilo bosanskohercegovačkoga naroda (a od konstitutivna 3, svi bi morali pristati, što se nikada neće desiti!).
Uvođenje u suverenost Srba, Hrvata i Bošnjaka, daje pravo svakome suverenom i suverenitet teritorije, a tako i podjelu, dok bi Bosanci i Hercegovci obuhvatali i te pojmove, najbrojnije etničke skupine i uopće svakoga građanina koji Bosnu i Hercegovinu drži svojom domovinom i bedem je njenoj podjeli. Možda to shvati i Esmir Bašić, a Bošnjaci kao najbrojniji trebali bi biti pokretači takve ideje.
