TESANJ.NET stranica grada
U nedjelju, 18.11.2012. godine, Predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović izjavio je da će u BiH jednog dana doći do demilitarizacije i da će tada svima biti bolje. On je rekao da se mora pristupiti racionalizaciji Oružanih snaga BiH, na koje se troše velika sredstva, i taj novac iskoristi za razvoj.
“Predlagao sam da svake godine smanjujemo broj vojnika i oficira. Da smo to učinili i sredstva za Oružane snage bila bi umanjena”, rekao je Radmanović za OBN televiziju.
A onda je u ponedjeljak, 19.11.2012. godine, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Patrick Moon izjavio je nakon razgovora u Banjaluci sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom i predsjednikom parlamenta tog entiteta Igorom Radojičićem da „demilitarizacija nije odgovor za BiH i da nema mnogo ljudi koji bi favorizirali tu ideju“.
Ambasador Moon je podsjetio da Oružane snage BiH služe građanima ove zemlje i da su prisutne u međunarodnim misijama širom svijeta. Dodao je kako je saglasan o nužnosti reformi u okviru Ministarstva odbrane BiH, ali je naglasio značaj Oružanih snaga u procesu pružanja pomoći građanima, prije svega u oblasti deminiranja.
Podsjetimo se da je nakon potpisivanja Okvirnog mirovnog sporazuma u Sjedinjenim Američkim Državama, u Daytonu 1995. godine, u Bosni i Hercegovini i na području jugoistočne Europe je uspostavljena kontrola naoružanja što predstavlja važan faktor stabilnosti čitavog regiona i međusobnog povjerenja susjednih država.
Aneks 1B Daytonskog mirovnog sporazuma definiše elemente kontrole naoružanja između do tada zaraćenih strana.
Na osnovu člana IV ovog Aneksa, u Beču su 4. januara 1996.godine, pod pokroviteljstvom i uz pomoć ličnog izaslanika Predsjedavajućeg OSCE-a, započeli pregovori o Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja (SSKN), i isti je potpisan u Italiji u Firenci 14. juna 1996.godine.
Stranke u ovom sporazumu su Federacija BiH, Republika Srpska, bivša Savezna Republika (SR) Jugoslavija i Republika Hrvatska.
Cilj ovog sporazuma je bio uspostaviti balans između oružanih snaga stranaka u sporazumu definišući brojčana ograničenja u pet kategorija tzv. konvencionalnog naoružanja: tenkovi, oklopna borbena vozila, topovi kalibra 75 mm i više, borbeni avioni i jurišni helikopteri.
U skladu sa pokrenutom reformom odbrane u Bosni i Hercegovini i usvajanjem Zakona o odbrani u BiH se od 01. 01. 2005. umjesto Vojske Federacije BiH i Vojske Republike Srpske osnivaju Oružane snage BiH (OS BiH).
Na 34. sjednici Subregionalne konzultacijske komisije u Zagrebu 2006.godine su potpisani amandmani na SSKN, čime su Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska prenijele prava, obaveze i odgovornosti za provedbu Sporazuma na Bosnu i Hercegovinu.
Također, razdruživanjem državne zajednice Srbije i Crne Gore, a u skladu sa Ustavnom poveljom te zajednice, Republika Srbija je nastavila svoj kontinuitet kao stranka u sporazumu. Stjecanjem nezavisnosti Crna Gora je podnijela zahtjev za pristupanje sporazumu, te je u skladu sa Odlukom donesenom na vanrednom sastanku SSKN održanog 13. januara 2006.godine u Beču, postala punopravna stranka u sporazumu 19. februara 2007. godine.
Područje primjene sporazuma su tako danas državni teritoriji Bosne i Hercegovine, Republike Crne Gore, Republike Hrvatske i Republike Srbije.
Prema samoj definiciji ovaj sporazum uključujući i spomenute amandmane obavezuje strane da uspostave, održavaju i jačaju nove oblike saradnje na području sigurnosti usmjerene prema stvaranju transparentnosti i povjerenja i postizanju uravnoteženih i stabilnih nivoa odbrambene sile s najmanjim brojevima u skladu sa sigurnošću dotične države i potrebom izbjegavanja utrke u naoružavanju u regiji, svjesne zajedničke odgovornosti država u traženju veće stabilnosti i sigurnosti u regiji.
Bilo kakav debalans u naoružanju i borbenim sredstvima bi bio suprotan principima ovog sporazuma, a samim tim predstavljao bi prijetnju miru i stabilnosti u regiji.
Sasvim sigurno je najveći uspjeh ovog sporazuma redukcija velikog broja naoružanja na transparentan način što među stranama jača povjerenje i nadu u bolju budućnost. S obzirom da je sporazum potpisan na neodređeno vrijeme trajanja, ovaj sporazum je i danas na snazi.
PREDSJEDNIŠTVO BIH JE NADLEŽNO ZA PROVOĐENJE OVOG SPORAZUMA
Kada se uzme u obzir gore navedeno, ali i činjenica da je Predsjedništvo BiH, kao državni organ nadležno za vanjsku politiku kojom su jasno definisani Opšti pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine, a kojim se nedvosmisleno precizira da su prioriteti u provođenu vanjske politike očuvanje i zaštita nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama, potpuna i dosljedna implementacija Općeg mirovnog sporazuma, pristupanje Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracionim procesima, te između ostalog i učešće Bosne i Hercegovine u multilateralnim aktivnostima, posebno u sklopu sistema Ujedinjenih naroda (UN), Vijeća Evrope, Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi (OSCE), Organizacije za islamsku suradnju (OIC), i dr., postavlja se pitanje reakcija na pokrenutu zvaničnu inicijativu predsjednika manjeg BH entiteta RS Milorada Dodika o ukidanju Oružanih snaga BiH upućenu u Narodnu skupštinu Republike Srpske, kao pitanje koje je u isključivoj nadležnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Ovome treba dodati i činjenicu da je jedan od osnovnih pravaca i aktivnosti vanjske politike BiH, a koja se tiče i pitanja odbrambenih kapaciteta u BiH i regiji i suradnja sa Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) čime će se aktivno raditi na ostvarivanju njenih osnovnih programskih načela. Ovdje je posebno naglašena neophodnost realizacije obaveza iz Sporazuma o regionalnoj suradnji (čl. II i V Aneksa 1-B Okvirnog mirovnog sporazuma – OMS) te kontinuirano aktivno učešće predstavnika Bosne i Hercegovine u pregovorima o regionalnom kontroliranju naoružanja (čl. V Aneksa 1-B OMS).
Dakle, oni koji se uporno pozivaju na Daytonski mirovni sporazum i dosljedno provođenje istog zaboravljaju istovremeno da se on mora potpuno provoditi, a ne samo u njegovim dijelovima ili dijelovi koji odgovaraju politici secesionizma.
Demilitarizacija u BiH je pitanje od regionalnog i europskog značaja, dok pojedini političari u entitetu Republika Srpska ignoriraju činjenicu da je to pitanje izvan nadležnosti entiteta i predstavlja širi međunarodni kontekst. Mir i stabilnost u regiji nije nešto što je samo po sebi došlo. Velike ljudske žrtve, destrukcija cjelokupnog društva, posebno u BiH da bi se postigao mir i stabilnost su imali previsoku cijenu, da bi se sa mirom ponovno mogli poigravati pojedini političari. Međunarodna zajednica uložila je enormno puno ljudskih, materijalnih i drugih resursa da se postigne postojeći nivo sigurnosti koji je zasigurno postignut zahvaljujući i reformi odbrane, tako da bi svako poigravanje sa onim što je učinjeno trebalo staviti u razmatranje i svakako učiniti sve da se odlučno zaustave pokušaji i nakane za destrukcijom postignutog.
NATO i BiH
Ako se uzme u obzir činjenica da su članom 84. gore spomenutog Zakona o odbrani, Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane, dužni da u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provode sve potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a isticanje svakakvih inicijativa ili odluka na nivou entiteta odnosno organa entiteta o pristupanju u članstvo NATO-a je apsolutno bezpotrebno, jer su ti isti organi entiteta prihvatili ovaj zakon prije nego što je on usvojen od strane Parlamentarne skupštine BiH, tj. u oba doma i Predstavničkom domu i Domu naroda BiH.
Briga o trošenje novca budžetskih korisnika je uvijek dobrodošla ako se uzme u obzir da se to mora provoditi na svim nivoima. Odgovornost političkih faktora u BiH je u tom smislu najveća, uključujući i osobe koje se zalažu za ukidanje OS BiH čime bi, kako navode, riješili budžetski deficit.
Ovakve inicijative bi sasvim sigurno dobrodošle kada bi bila zaboravljena nedavna prošlost kada su vojni kapaciteti tadašnje JNA i poslije Vojske Jugoslavije odnosno Srbije u većoj mjeri i Crne Gore manjoj, bili direktno u funkciji počinjenih zločina, razaranja i genocida u Bosni i Hercegovini i zločina i razaranja u Hrvatskoj, kroz pružanja direktne i indirektne pomoći razim milicijama i paraformacijama i Vojsci tzv. RSK u Hrvatskoj i Vojsci RS u BiH.
Vjerovatno niko racionalan u Bosni i Hercegovini ne bi se protivio demilitarizaciji, koja bi omogućila navedene uštede koje u bi u 2012. godini iznosile blizu 300 miliona KM. Međutim, sve dok susjedi Bosne i Hercegovine izdvajaju bilo kakav novac za svoje vojske, čiji su dijelovi, po već pravosnažnim presudama ICTY ali i Međunarodnog suda pravde iz Haaga, u devedesetim godinama prošlog stoljeća imali svoje djelovanje najvećim dijelom u Bosni i Hercegovini, pa i Hrvatskoj. Zbog toga se ne može dopustiti da se sprovede demilitarizacija u Bosni i Hercegovini bez da se sprovede demilitarizacija u široj regiji, odnosno demilirarizacija Srbije, Crne Gore i Hrvatske.
Vjerojatno je „inicijatorima“ ideje demilitarizacije u BiH poznato, da jedna država nema vlastite Oružane snage – Island, koja je i članica NATO-a. Ovaj podatak navodi na zaključak, da je možda to rukovodilo predlagače da i Bosna i Hercegovina može biti država bez Oružanih snaga, te stoga po primjeru Islanda, postati i članica NATO-a, bez potrebe da ima Oružane snage, a samim time bi se stvorile pretpostavke za “pokrivanje” budžetskog deficita rastrošnih i rastućih entitetskih budžetskih zahtjeva, koji se nažalost ne ogledaju u rastu investicijskih kategorija budžeta već zbog pokrivanja javne potrošnje, o kojoj ne pričaju ti isti potrošači/predlagači.
Međutim, treba znati da u primjeru Islanda postoji jedna vrlo važna činjenica, veoma bitna za razmatranje u kontekstu razumijevanja i bosanskohercegovačke “potrebe” za oružanim snagama. Naime, sporazumom iz maja 1951. godine između Islanda i SAD osigurana je odbrana Islanda.
Ovim sporazumom Sjedinjene Države su se u ime NATO saveza i u okviru njenih nadležnosti u Sjevernoatlantskom savezu obavezale da osiguraju i štite građane Islanda. Analitičari smatraju, da “predlagači” demilitarizacije prije nego što se upuste u poduhvat “demilitarizacija samo u BiH” osiguraju jedan ovakav sporazum čime bi se moglo dalje razmatrati navedeno pitanje i rješavanje navodne uštede od 300 miliona KM.
Malo je vjerovatno, da će ovakav sporazum možda ikada biti razmatran, predlagači bi trebali prestati sa destrukcijom odnosno rušenjem “dobro urađenog rješenja za BiH i njene građane” i pristupiti primjeni donesenih zakona ali i rješavanju niza drugih pitanja koja čekaju kao uvjet za poboljšanje života građana BiH.
P.S. Ovo je primjer poznavanja prilika u regionu !!!
