Allahu ekber, reče Vuk

Vuk Drašković je 06. decembra 2012. godine, tokom intervjua za TV BiH u emisiji „INTERVJU 20“, na pitanje Sanele Prašović Gendžo: Koliko Srbija, nakon svega ovoga, ima šansu da postane drugačija?, odgovorio:

„Ovde kažete: Allahu ekber!, veliki broj needukovanog, neobrazovanog sveta se nakostreši kao da ste isukali sablju na njih. Zašto? Zato što ne znaju da ste kazali: Bog je velik!“

Ne znam je li Vuk samo dlaku promijenio ili je i ćud, ali je rekao veoma važnu stvar. Neznanje, ili nepoznavanje suštine stvari u odnosima među narodima na Balkanu, kao i u Bosni i Hercegovini, jeste izvor nepotrebnih frustracija, nerazumijevanja i loših postupaka u miru. Sada ne govorim o području rata.

Kada sam na jednom skupu, gdje su sjedili samo muslimani, kazao da su Turci bili oupatori teritorije Bosne i Hercegovine, dobio sam prigovor jednog od prisutnih da se s tom konstatacijom ne slaže. Razumio sam o čemu se radi, i odgovorio da se ne mora složiti s time, da razumijem emocije koje mogu biti iz nekih razloga drugačije od generalnog osjećaja prema okupatorima, ali to su historijske činjenice. Nije niko Tursku pozvao u goste, nego je u nekom vremenu historijskih okolnosti Turska osvojila Bosnu i Hercegovinu i uvela svoju upravu, kao što je u vrijeme nekih drugih okolnosti priznala poraz i prepustila upravu Austro-Ugarskoj (okupatorsku). Nakon toga su Srbija i Hrvatska (uz podršku sa strane) imale primarni uticaj (oupatorski) na položaj Bosne i Hercegovine, a sekundarni uticaj ljudi iz Bosne i Hercegovine. Samostalnost Bosne i Hercegovine kao međunarodne priznate države, koja bi upravljala sobom a ne bi imala upravu sa strane, postignuta je 1992. godine ali su posljedice historijskog uticaja sa strane, prije svega Srbije i Hrvatske, dovele do razaranja iznutra, uz otvorenu podršku njenih susjeda. Posljedice su takve da nakon 21 godinu nezavisnosti Bosna i Hercegovina ima i dalje svoju upravu, veoma nestabilnu, te je prisustvo uprave međunarodne zajednice nužno.

Često su bh muslimane smatrali Turcima, iako su bh muslimani etnički narod vezan za tlo Bosne i Hercegovine, a kao povod za takvo nešto iznosili su činjenicu da su Turci bili muslimani, te da su bh muslimani prihvatili vjeru osvajača, te su stoga izdajice. Iako je na nekom stepenu razvoja ljudskih odnosa i civilizacija ovo mogao biti legitiman povod za raspravu, na početku 21. stoljeća izgleda sam po sebi jadan (kada je civilizacija utemeljena na liberalnim vrijednostima). Sloboda svakog čovjeka je da bude vjernik ili nevjernik, da bude musliman, kršćanin, jevrej,… ili ateista. Čovjek može da se opredijeli hoće li biti Bošnjak, Hrvat, Srbin ili da ga nacionalno opredjeljenje ne interesuje. Ali očigledno da ni civilizacija utemeljena na liberalnim sekularnim vrijednostima nije pravi ili konačan odgovor, i ne može zaštiti etičke društvene vrijednosti ni pojedinca, ni društva. Iako je BiH slobodna zemlja (sa svim svojim manjkavostima i nedorečenosti), BH društvo nije slobodno društvo. Stanovnici Bosne i Hercegovine moraju paziti šta će javno kazati iz najmanje dva razloga:

1. zbog neznanja (kako reče Vuk), jer neznanje je neprijatelj svima,
2. zbog ovisnosti, ljudi su vezali svoje živote za volju drugih ljudi, bilo onih koji imaju moć u vlasti, bilo onih u ekonomiji, ili na nekom drugom polju pa moraju paziti da li će se svidjeti, to što misle i kažu, onima o kojima ovise (tako se ustvari pokoravaju ljudima, a ne Bogu!?).

Dr. Zakir Naik, jedan od najpoznatijih internacionalnih predavača na temu islama i komparativnih religija, koji poznaje napamet Kur'an i vjerodostojne hadise, kao i sve verzije Biblije, Talmud i Toru, Mahabharatu, Bagvad Gitu i Vede, kao i mnogo drugih knjiga, u knjizi Islam u centru pažnje, Dr. Naik ističe: „Riječ islam dolazi od arapske riječi selam, što znači mir. Osim toga, islam znači pokoravanje volji Uzvišenog Allaha. Svi koji se povinuju naredbama Uzvišenog Gospodara su muslimani. Vjerovjesnik Muhamed s.a.v.s. nije osnvač islama, jer islam postoji od dana kada je prvi čovjek kročio na Zemlju. Mnogi nemuslimani islamu daju drugačija imena, misleći da su ona njegovi sinonimi. Tako, na primjer, za islam kažu muhammedanizam, a za muslimane – muhammedanci. Riječ muhammedanac znači onaj koji obožava Muhammeda. To je po islamu strogo zabranjeno.“

Pozivati nekoga da prijeđe na islam znači pozvati na pokornost Bogu, ali onaj koji poziva sam treba biti pokoran. To znači da treba dobro poznavati svoju vjeru, ali i ono u što vjeruju drugi, i da treba uskladiti svoj svakodnevni život sa tim dobrovoljnim izborom. “Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude!“, piše u posljednjoj Božijoj objavi.

Ako bih ja sada kazao: Svi Božiji vjerovjesnici (navodi se da ih je bilo 120.000 u historiji čovječanstva) su bili muslimani!, to bi moglo izazvati reakcije kršćana, jevreja ili drugih a ako kažem: svi Božiji vjerovjesnici su se pokoravali Bogu onda neće niko reagovati, iako obje rečenice imaju isto značenje.

Ali svi mi koji živimo ovdje znamo naše nasljeđe: historijsko, kulturološko, društveno-političko i vjersko ili bi trebali znati, pa u skladu s tim bismo trebali i svoje ponašanje uskladiti. Ne možete nekoga pozivati u islam a da on to doživi kao provokaciju, jer to nije dopušteno. Čak ni rasprava u takvom kontekstu (ne)raspoloženja ili (ne)slobode nije dopuštena nego se svodi na stav: „vama vaša vjera, a meni moja“.

„Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!“¹

Kada me je Nijemac Franz Filtzmeier, radni kolega u MHBA, prije nekoliko godina pitao može li ići samnom na džumu namaz, bio sam veoma ugodno iznenađen. Istovremeno sam bio postiđen što mu sam to nisam ponudio. On je katolik, ali je htio upoznati islam. Zajednički odlazak na džuma namaz bio je samo jedan korak u tom smislu, i napravili smo ga. Ali svakodnevni život mnogih muslimana njemu nije davao odgovor po čemu bi to islam drugačiji, ili uzvišeniji. Ragovarali smo o tome otvoreno, on nije imao nikakvih predrasuda, ograničenja ili strahova koje inače mi ovdje međusobno imamo. Razgovarali smo o religiji kao o svakoj drugoj temi o kojoj bismo razgovarali. Morao sam mu objasniti kako to da ja kao musliman ne pijem a neki drugi kolega musliman pije, ili kako to da ja postim a neko drugi koji kaže da je musliman ne posti. Ali ono što me nije pitao, a ja sam znao da nemam odgovora, u mojim mislima odnosilo se na: urednost i čistoću radnog mjesta, kruga, ulica, dvorišta, pravovremenost, lijepu komunikaciju, odgovornost u poslu, istinitost u izvještavanju, istinska solidarnost a ne apsolutna sebičnost i tako redom, a što su bile naše slabosti, i danas su u mnogim organizacijama u našem okruženju, a islam to traži od ljudi. Znao sam da nije do islama nego do muslimana takvih kakvi su sada, ali i do ljudi takvih kakvi su sada.

Islamu je dosta to što o njemu šire propagandu njegovi neprijatelji, i to što o njemu šire sliku oni koji ga potpuno nakaradno razumijevaju ili se namjerno kriju iza islama, i ne trebaju mu nanositi štetu bar oni koji vole islam. Društveni odnosi u islamu su veoma važni, oni se njeguju. A svi koji malo razmisle znaju šta znači njegovati.

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.”²

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj