TESANJ.NET stranica grada
“Sloboda se ne može spustiti do ljudi; ljudi se moraju uzdignuti do nje; to je blagoslov koji najprije treba zaslužiti a onda u njemu uživati.”
Charles Caleb Colton
Čovjek koga dugo poznajem, manifestuje vjeru zajedničkim molitvama u džamiji, kroz razgovor, hadžija, od kada ga poznajem klanja svih pet vakata namaza. Sjećam se vremena prije prvih demokratskih višestranačkih izbora, kosio je travu u jednoj livadi, ali kada je bilo vrijeme podne namazu nije oklijevao. Odmah je ugasio kosilicu, uzeo abdest i nasred njive izvršio ono što je Allah naredio onima koji vjeruju u Allaha, koji vjeruju u meleke, objave (kitabe), u Njegove poslanike, u Sudnji dan i u Njegovo određenje. Bio je humanitarni radnik i borac u rovu. Malo je onih koji su rado krenuli u rov, posebno ako su imali priliku ostati u pozadini. On nije bio takav. Naprotiv, sam se prijavio da ide na rov. Uzeo pušku i bez imalo primjetnog kolebanja do kraja bio uzoran borac. Uvijek optimista, hrabrio je druge bez straha od mogućeg ishoda što se zove smrt. Govorio je da od sudbine niko neće pobjeći, i na strah od smrti na takav način ne treba ni razmišljati.
U komunikaciji sa drugima nije ostavljao puno vremena, sebi je uzimao 90% vremena od onoga što pripadaju dvojici dok razgovaraju. I nije lahko popuštao. Kada on smatra da je nešto ispravno tada je lakše „konju rep iščupati“ nego njegovo mišljenje promijeniti. Nas dvojica se ne vidimo često, još manje imamo priliku da porazgovaramo. A prije nekoliko dana se ukazala prilika. Poslije jacije smo zastali i počeli razgovor. Pričali smo pola sata, ili preciznije kazano on je pričao 27 minuta a ja slušao, a ja sam pričao 3 minuta a on je slušao.
A što bi uopće bilo važno to što smo nas dvojica razgovarali? Evo što mislim da je važno. Zapeo je moj hadžija da mi kazuje koliko je mevlud (neobavezan obred kod bosanskih muslimana kojim se veliča Poslanik Muhameda a.s.) važan. Ali i kazuje mi kako postoje neki opasni muslimani jer baš i ne drže do mevluda, čak ga osporavaju. Mevlud nije obaveza u vjeri, ali jeste dio duge tradicije bosanskih muslimana. A sa tradicijom uvijek se mora pažljivo. Uz to, veli moj hadžija, da one „bradonje“ misle da je islam samo ono što oni misle, i to kako oni rade. Prave nam nered, i treba to na vrijeme riješavati. Uz to reče i: ti si tamo gdje se donose odluke, razgovarajte o ovome, nemojte šutiti.
Iskoristio sam prvu priliku koja mi se ukazala da iznesem mišljenje. Kažem mu, razumijem hadžija šta mi želiš reći, ali demokratija daje veliki slobodu ljudima, a ljudi trebaju vremena da bi naučili živjeti u slobodi. Jer sloboda je velika odgovornost. Kada nema slobode, kada su tirani na vlasti, onda ljudi ne smiju različito misliti, govoriti pogotovo a djelovati po svome vodi u najstrašnija mučenja. Mnogo je važnije da naučimo živjeti u slobodi. To podrazumijeva da će drugi misliti svojom glavom i biti pod različitim uticajima, da će promovisati drugo i drugačije, da će govoriti i živjeti onako kako neko drugi ne voli (ali sve dok je u granicama zakona, ne može se osporavati).
Šta onda ostaje onome ko bi da se sve zabrani što mu nije po volji? Ostaje promocija sopstvenih vrijednosti, ostaje govor i djelovanje koji će po sistemu vrijednosti općeg dobra i poštivanja drugog čovjeka pokazati ispravnost takvog puta. To zahtjeva ne samo jasan stav, nego istrajan i strpljiv rad, odricanje i izgradnju sinergije u odnosima koja će uključiti različitosti ali neće odobriti prelazak granica koji vodi u grijeh. Inače bismo došli do onog zahtjeva koga ispostavlja Dževad Karahasan u knjizi Sjeme smrti, kada kaže:
“Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.”
Naravno da je čovjek slobodan ali ne apsolutno slobodan kako Karahasan postavlja. Čovjek je slobodan u okviru uspostavljenog kosmosa, i ne može postavljati uslove izvan tako stvorenog svemira. To je zabluda. Mi znamo da je čovjek stvoren slab, lakom, zaboravan, osion, nezahvalan spram Stvoritelja a nepravedan spram samog sebe i neznalica, čovjek je dokaz sam protiv sebe. Ali čovjek je stvoren i da se trudi, pa da ne bude sve to. Stoga ne treba trošiti energiju na negiranje drugih, nego na korekciji i afirmaciji sebe.
Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj
