Borba za vlast

“Četiri su glavna zla vlasti: odgađanje, podmićivanje, grubost i povodljivost.”

Francis Bacon

Dejtonski sporazum je donio MIR u BiH. Mir ima svoju cijenu, ali cijena rata je bez sumnje veća. Postoje granice rata i mira, i nekada se one mogu pomjeriti veoma daleko, da se rat potpuno izbjegne. Nekada ih ne možete uopće pomjerati, jednostavno se morate braniti. A ako se branite već imate rat, i onda nije pitanje kako ga izbjeći, nego kako rat zaustaviti. Neki opet kažu da sve ovisi o tome s kime imate posla, ali isto tako ovisi i o tome kakvi su ciljevi onih koji počinju ratove.

S druge strane, zajednički cilj mira bi trebao biti sloboda, pravna sigurnost i jednakost pred zakonom. A kakav je mir donio Sporazum u Dejtonu 1995. godine? „Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut“, kazao je vidno potresen prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine rahmetli Alija Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu.

Ipak, sedamnaest godina Bosna i Hercegovina živi u skladu sa tim sporazumom, i kako reče prof. Esad Zgodić na tribini u Tešnju krajem prošle godine: „treba se fokusirati da se iscrpe sve mogućnosti ovog sporazuma, jer one nisu iscrpljenje, a za promjene Ustava očigledno nema dovoljno političke volje.“

Meni se čini da je odavno jasno da među političkim strankama postoje samo dvije strane kada je u pitanju Bosna i Hercegovina: jedna je za jačanje države Bosne i Hercegovine, njenih institucija i uticaja, a druga je slabljenje države Bosne i Hercegovine, njenih institucija i uticaja. Ovakva podjela među političkim strankama nije profilisana u javnom prostoru Bosne i Hercgeovine, kako od samih političkih stranaka tako ni od medija i drugih sudionika javnog djelovanja. Moglo bi se priznati da je to profilisanje urađeno od prosrpskih stranaka i medija u RS-u na štetu Bosne i Hercegovine. Manje izražena, ali donekle slična situacija je između dvije najjače prohrvatske stranke koje se uglavnom bore za nacionalni interes Hrvata, ali ne demonstriraju negativan odnos prema Bosni i Hercegovini. Zbog čega probosanske stranke (probošnjačke, prohrvatske, prograđanske,…) nisu uspjele igraditi snažniji zajednički probosanski front (probošnjački front više niko i ne spominje, ne bar u političkom djelovanju, osim protivnika BiH)? Nisu uspjele zbog gole borbe za vlast. Za probosanske stranke postalo je preče biti na vlasti nego štititi zajedničke interese. Ilustracija i primjera takvog ponašanja, posebno posljednjih godina, je veoma puno. Čašu je prelila očigledna i beskrupulozna međusobna borba i optužbe dvije najjače probosanske stranke (SDP i SDA, ili SDA i SDP). Ne kažem da ove dvije stranke nemaju šta jedna drugoj prigovoriti, i ne govorim o tome je li krivnja pola – pola, ili na jednoj strani veća a na drugoj manja, govorim o tome da je to beskorisno i štetno za Bosnu i Hercegovinu, njene građane, i njene narode. Bar one koji nemaju druge domovine. Ja ne vidim smisla u tome što SDA poručuje da ne želi prepustiti vlast SDP-u u Vladi FBiH jer se boje da će SDP sa novim partnerima nanijeti novu štetu, kao što ne vidim smisla u tome što SDP poručuje da SDA blokira smjene i onemogućuje SDP-u da uradi ono što misli da treba. Ništa od ovoga nema smisla jer je i jedno, i drugo, sa stanovišta zakonskih procedura irelevantno. To je nepotrebna priča za javnost, neuvjerljiva, beskorisna  i tužna. Svi govore da su u pravu, pa pretpostaviti je da to i misle. Zar ne vide da su  postali toliko slični da je razlika među njima sve manja, i da je sumorno uopće slušati o tome.

Zar smo došli do tačke u kojoj neprijatelji više mrze Bosnu i Hercegovinu nego što je mi volimo? Zar se oni mogu složiti u mržnji prema Bosni i Hercegovini, i staviti taj interes ispred borbe za vlast, a mi se ne možemo složiti da ljubav i odgovornost prema Domovini bude ispred borbe za vlast?

Gdje je izlaz? Nerealno ga je očekivati „preko noći“. Donosioci zakona ne pokazuju odgovornost, ne sagledavaju analitički, činjenično i sa socijalnom osjetljivošću stanje u kome se nalazimo da bi donijeli najbolje zakone nego se prepuštaju birokraciji (jednoj bezosjećajnoj prezentaciji i tumačenju činjenica) ili odanosti stranačkom vodstvu i stranačkim jednokratnim interesima. Visoki predstavnik ima Upravni odbor za implementaciju mira u BiH koji ne želi više ništa ozbiljno uraditi jer se članice Upravnog odbora ne mogu o tome dogovoriti, pa je status quo naša stvarnost. Šta više, izjava Valentina Inzka od 15. marta ove godine kojim odgovara Premijeru Vlade FBiH Nerminu Nikšću: „Imamo, evo, lijep primjer Republike Srpske kako se može na brz način uraditi rekonstrukcija vlade. Na državnom nivou je to išlo dosta dobro. Tamo je isto Stranka demokratske akcije (SDA) morala napustiti vladu. Međunarodnoj zajednici nije u prvom planu važno koja je stranka trenutačno na vlasti, to se može mijenjati, ali da se poštuju Ustav, zakon i procedure. Građani očekuju odgovore na mnoga njihova pitanja, a koja se tiču života, zapošljavanja, budućnosti, a kako bi mogli da žive normalan život. To je zadatak svake vlade i premijer Nikšić ima mogućnost već sada da to čini”, djeluje cinično kada navodi primjer Republike Srpske. To i nije potrebno obrazlagati.

Zato je lakše odgovoriti šta nije izlaz, nego šta jeste. Povećanje broja političkih stranaka nije ništa riješilo, čak naprotiv, samo je doprinijelo povećanju stepena neodgovornosti vlasti zbog većeg broja različitih stranačkih nosioca javnih funkcija. Dalje povećanje isto tako samo može predstavljati bježanje od stvarnosti, usložnjavanje odnosa a ne rješavanje postojećih problema.

„Bosanskohercegovačko društvo je bolesno društvo koje ne zna da je bolesno“, kazao je 14. marta ove godine u Mostaru predsjednik Društva psihologa u Federaciji BiH Ibrahim Prohić, uoči početka Trećeg kongresa psihologa BiH. “Ovo stanje svijesti sociolozi označavaju kao stanje anomije odnosno stanje beznađa i nevjerovanja da se išta u ovom društvu može promijeniti”.

Građani mogu intervenisati na izborima, ali kako to nije donijelo očekivani rezultat, ostaje uključivanje građana u političko djelovanje kroz postojeće stranke. Uključivanjem u političke stranke većeg broja građana koji će promijeniti političko mišljenje koje ne bira sredstva u borbi za vlast u mišljenje koje  promovira zajedničko dobro ispred ličnog i grupnog, i onda kada se zauzmu pozicije u vlasti. Na tom putu se mora biti istrajan, i bez odustajanja, jer oni koji danas dominiraju političkim stajalištima neće to lahko prepustiti. Demokratski mehanizmi nisu brzi ali omogućuju promjenu u nekom vremenu. Demokratski mehanizmi trebaju uključivanje svih čestitih građana jednog društva da bi njeni mehanizmi bili u funkciji općeg dobra i bržeg razvoja.

Fuad Šišić