Zagorjeli bosanski lonac

Bosanski lonac je tradicionalno bosansko jelo koje se po tradicij kuha u zemljanom loncu. Recept je poprilično jednostavan – meso, povrće, masnoća, voda i začini se u odgovarajućem omjeru ubace u lonac koji se nakon toga stavi na laganu vatru da se kuha 2-3 sata. Kada su nesretnih 1990.-tih godina strani novinari počeli da dolaze na ove prostore naučili su ponešto i o našim kulinarskim specijalitetima, a izraz „bosanski lonac“ je postao njihova metofora za političku situaciju u BiH u kojoj je mnogo toga pomiješano i zakuhano.
I odista pokušajmo pogledati ovu našu BiH očima jednoga stranca koji o našoj zemlji malo zna, ali se ipak svojski trudi da shvati kakva je to BiH zemlja i u čemu je sva „frka“ oke te zemlje. Vjerujem da je svako od vas barem jednom bio u situaciji da pokušava obajsniti neke stvari. Sticajem okolnosti relativno često sam u kontaktu sa strancima, uglavnom iz Evrope, te je ovo moje pisanije nastalo kao rezultat prisjećanja na takve razgovore.

Logično, stranci prvo pitaju kaka je to zemlja BiH i kakva je historija njezina. Tada im obično ukratko kažem da je nekada prije nekih petsto do šesto godina postojala Kraljevina Bosna koju je okupirala Turska Otomanska Imperija, a da je samostalnost BiH obnovljena 1992. godine referendumskim istupanjem BiH iz Jugoslavije. E tada me stranac obično upita kako to da se danas naša država ne zove Bosna već Bosna i Hercegovina i otkuda toliko pripadnika drugih naroda u BiH, jer je tome vrlom strancu logično da u Bosni žive Bošnjaci, jednako kao što npr. u Poljskoj žive Poljaci, u Mađarskoj Mađari, u Španiji Španci itd. Elem kada sam prvi puta upitan na ovaj načim malo sam se zamislio, jer ma koliko da sam nekada revnosno učio historiju to su pitanja na koje nisam znao odgovor te sam zavirio u stručnu literaturu te nađoh odgovor kako je nazivu Bosna ovaj dodatak „i Hercegovina“ dala država Austro-Ugarska iz nekih samo njima znanih razloga i da je tako ostalo do današnjih dana, a da niko ne zna zašto. Plasiram ovakvo objašnjenje strancima i obično nisu zadovoljni, ali ja ne znam bolje … Na pitanje otkuda toliko nebošnjaka živi u Bosni sam u knjigama pronašao odgovor kako su sve do početka 19. stoljeća u BiH živjeli isključivo Bošnjaci, ali tada su počele da rade nacionalističke propagandne mašine iz Beograda i Zagreba koje su BiH pravoslavce „usisale“ u Srbe, a katolike u Hrvate. Muslimansko stanovništvo se našlo „između dvije vatre“ pa se u nacionalnom smislu odlučivao kako se ko snađe. Dešavalo se da se dva brata rođena ne mogu dogovoriti pa se jedan izjasni kao Srbin, a drugi kao Hrvat. Tek kasnije muslimansko stanovništvo BiH je shvatilo da nisu ni Srbi ni Hrvati već samosvojan narod. Vjerujem da ova priča nije uopšte čudna nama iz BiH, ali kada je ispričate nekom vrlom Europejcu koji je od malena odgojen da su nacionalno i vjersko opredjeljenje dvije različite stvari i koji je odgojen da poštuje i njeguje tradiciju svoga naroda onda možete zamisliti koliko se čovjek počne isčuđavati. Ali takva je ova naša BiH … a ovaj stranac sa kim razgovaram nakon ovoga obično popije jednu čašicu ljutoga pića da „dođe sebi dok još ima kome“ te me upita da mu ponešto kažem o autohtonoj tradici i kulturi Bošnjaka. E tu se ja opet nađem u nevolji, jer i sam nisam načisto po tome pitanju.

U doba moga djetinjstva bio sam u nekom neupitnom ubjeđenju da su kahva, burek, baklava, musaka i tome slično nešto najbošnjačkije što može biti i uopšte nisam razmišljao da možda i nije. Ali kada sam odrastao put me odveo do Berlina gdje sam zapazio da njemačka hrana nikako nije po mome ukusu i da mi djeluje vrlo čudno i vrlo strano. Šetajući tako ulicama Berlina naiđoh na „Türkisches Restaurant“ te svratih da nešto pojedem. Na moje iznenađenje ugledah na meniju restorana upravo burek, baklavu, musaku, čorbu, sarmu i niz drugih meni dobro poznatih jela. Da ne govorim da su mi sam ambijent restorana i narodna odjeća (fes, jelek, čakšire i opanci) koju su nosili konobari bili vrlo poznati. Iz restorana izađoh sit, ali i zamišljen. Naime, shvatio sam da mnogi elementi kulture Bošnjaka su preuzeti od drugih naroda i to ponajviše od Turaka.

Čovjek se poznaje po licu, a narod po svojoj kulturi i tradiciji. Narod je množina osoba koje imaju zajedničko porijeklo, zajedničku i prepoznatljivu kulturu, zajedničke mitove i simbole, tradiciju i zajedničke zakone i običaje za članove. Drugim riječima rečeno narod je kulturno biološka zajednica. Dakle prepoznatljiva zajednička kultura i tradicija su odrednice jednog naroda te se postavlja pitanje kakva je to autohtona kultura i tradicija Bošnjaka.

Ma koliko da sam razmišljao na ovu temu i pokušavao pronaći odgovre u stručnoj literaturi malo sam pronašao podataka o autohtonoj kulturi i tradici Bošnjaka tj. o onom segmentu kulture i tradicije koji nema nikakve veze sa turskom kulturom i tradicijom. Dakako naš bosanski jezik se i pored mnogobrojnih turcizama umnogome razlikuje od turskog jezika, ali pored samog jezika nađoh tek podatke o nekim tradicionalnim svetkovinama Bošnjaka kao što su obilježavanje Jurjeva (Omahe), Blagovijesti i Aliđuna na Lastavici. Također pronađoh podatke o nekim narodnim plesovima karakterističnim za Bosnu koje je zabilježio neki stranac koji je putovao kroz Bosnu još u doba Kotromanića, ali čije koreografije nije zabilježio. Jednostavno malo toga i odista svaki puta kada me neki stranac zapita za tradiciju i kulturu Bošnjaka ne znam šta da čestito odgovorim. Jer možete nekome neupućenom pričati o ćevapima i kahvi kao nečemu našem bošnjačkom, ali ta priča ne prolazi kod školovanih stranca koji su putovali svijetom te su između ostaloga bili i u Turskoj, a i u svojim zemljama evropejskim imaju mnogo Turaka emigranata koji također nude u svojim restoranima specijalitete koje mi zovemo „bosanskim“ …

Vrlim strancima koji posjećuju našu zemlju je također čudna povezanost religijih i nacionalnih osjećanja kod naroda BiH. Njima je teško shvatljiva činjenica da ako je neko npr. katolik po vjeroispovjesti da je on „po default-u“ pripadnik hrvatskog naroda, a čudno im je i da među Bošnjacima i dan danas praktično nema ni jedan nacionalni pokret odnsno da Bošnjaci nemaju ni jednu nacionalnu političku partiju. I odista ako pogledamo političku scenu BiH koja bi partija bila nacionalna partija Bošnjaka ? Ako posmatramo SDA u pitanju je partija koja su osnovali pripadnici mladomuslimanskog pokreta i koja je cijelo vrijeme usko sarađivala sa Islamskom zajednicom u BiH. Druga velika BiH partija čiju većinu članstva čine Bošnjaci je SDP koja je svojim programom okrenuta ka internacionalizmu. Stranka BiH se zalaže za očuvanje države BiH, a tek sekundarno ostvarenju nacionalnih ciljeva Bošnjaka. SBB u svome članstvu također ima mnogo Bošnjaka, ali u programu ne navodi borbu za nacionalne ciljeve Bošnjaka kao primarni cilj. Tu je i stranka BPS Sefera Halilovića koja u svome nazivu ima odrednicu „patriotska“ što bi asociralo na neku nacionalnu stranku, ali ni BPS nikada nije iskazala elemente definisanog nacionalizma u svome djelovanju. Odista i pored velikog broja stranaka koje danas djeluju u BiH ni jedna nema u svome programu kao primarni cilju borbu za nacionalne ciljeve Bošnjaka u maniru evropejskih nacionalnih stranaka. Upitno je da li bošnjački nacionalizam uopšte postoji. Međutim evidentno je prisustvo islamizma kroz djelovanje vehabijskog pokreta.

Islamizam je također instrigantna tema koada se otpočne razgovor sa ljudima iz Evrope. Njima je neshvatljivo da je jedan takav pokret mogao pustiti tako duboke kroijene u narodu koji je ipak bio koliko-toliko prosvijećen i koji je ipak evropski narod. Tu ipak imam spreman odgovor, jer upravo Evropu i Evropejce smatram najvećim krivcima za jačanje islamizma u BiH. Istina nisu Evropejci dovodili vehabije u BiH i poznato je tko ih je dovodio, ali činjenica je da Evropa dugo vremena nije poduzela efikasne mjere da se zaustavi genocid u BiH usljed čega je nastao „brisani prostor“ u koga su vehabije spremno ušle. Također i nakon što je oružani rat u BiH prestao, ostala je zemlja velike bijede u kojoj bilo plodno tlo za vehabijske aktiviste koji su dolazili punih džepova te „kapom i šakom“ dijelili humanitarnu pomoć svojim sljedbenicima. Istovremeno ta civilizirana Evropa je malo poduzela da se ojača, izgradi i pokrene porušena industrija u BiH. Može se postaviti pitanje „šta bi bilo kad bi bilo“ – odnosno šta bi bilo da su kojim slučajem SAD i EU 1996. sprovele neki novi „Marshallov plan“ odnosno da su kojim slučajem investirali u privredu BiH u cilju njezinog opravka ? Da li bi u takvoj prosperitetnoj BiH vehabizam pustio tako jake korijene ?! Ali ni sada nije prekasno, jer čak i sada sedamnaest godina kasnije ulaganjem u privredu BiH kroz ekonomski prosperitet građana manje bi do izražaja dolazili ovakvi nazadni pokreti.
Elem, bosanski lonac je ukusno jelo, pod uvjetom da je kuhar savjestan tj. pod uvjetom da lonac ne zagori, a bojim se da će ovaj naš BiH lonac dobrano zagoriti …

Amir Halep