Crtice iz Čaglića

Pričati i pisati o Čaglićima, a ne pisati o Sejdićima, Spahićima, Salkićima, Bavrcima ili Rošama je nemoguće.

Govoriti o Čaglićima, a ne spomenuti Stara gajeve, Zecere, Danište, Kutnje,  Diljke, Stuplo, Selo vodu,  Brdo, Dimnjak, Krčevine, Strahovac, Mačkovice, pa i jablaničko brdo Hum isto je nemoguće.

Pisati o Čaglićima, a ne spomenute stare čaglićane Osmana Sejdića,  Sejdu Sejdića, Hasana Sejdića, Đulagu Spahiću, Mustafu Bavrka, ali i o nešto mlađim generacijama rahmetlijama poput Husejna Spahića zvanog Husejnac, Ramiza Begetovog ili živim legendama Begetu, Salihu Džemčetu i sl. jednostavno ne ide.

Uspomene iz najranijeg djetinjstva vežu me upravo za Čagliće.  Prve godine života smo proveli u Čaglićima, u Čaglićima sam pohađao mekteb (ili mejtef) subotom i nedjeljom, kod hodže rahmetli Osmana Halilovića, pa poslije kod tada mladog hodže, a sad rahmetli Hilme ef. Perče.

U Čaglića sam pješke iz Mekiša išao bukvalno tri do četiri puta sedmično, nekada i više.  Tu smo dočekivali Ramazanske i Kurban Bajrame, ali i druge praznike.

U Čaglićima sam i čuo ženska imena koja sam rijetko čuo negdje drugdje: Hatija, Arza, Hata, Tahira, Rajfa, Zarfa, Zehnira, Fajza, Šaha, Malka, … sve su to imena žena koje svi znaju koji su na bilo koji način vezani za Čagliće. Možda se samo u Čaglićima koristi termin keva, kevica ili kelja za žensko djete.

Kao djeca, u vrijeme iftara u mjesecu Ramazanu, išli smo od starog mejtefa na Brdu, gledati jesu li se upalili kandilji na džamiji u Jablanici, i onda trčali prema kući amidže Ibrahima u kojoj je živio i moj djed Osman, babo kako smo ga svi mi zvali, i nana Derviša, i derali se i vikali: puk'o top, puk'o top.

Kao djeca išli u trešnje, jagode, rane kruške,  brali maline odnosno kupine, jeli zelene rezdelije ili zerdelije, brali šljive i male kruške zvane karamutovi, sa djedom rahmetli Osmanom sušili razno voće u “kućici” kako smo zvali sušaru, ložili vatru i pomagali da se izvade “ljese” sa suhim voćem.

Baratali stupom i torkuljom i pili tako cijeđeni sok. Pekli pekmez i recelj.  Brali orahe i igrali “kuća”.

Sa motikama okopavali žito, poslije ga i zagrtali, a kada dođe vrijeme sa starijim trgali žito i naveče ga ljuštili i ubacivali u koš.

Igrali klikera i razmjenjivali romane-stripove, ponekad kod rahmetli  Jusufa Sejdića zimi  gledali kako se igra sa kartama igra zvana  „poklapa“. Sankali se i skijali.  Igrali lopte, ganje,  kauboja i indijanaca, partizana i švaba.

Stariji su kosili, a mi djeca smo razbacivali travu, poslije se prevrtalo i skupljalo, sušilo i  kupilo sjeno.

Moj amidžić Osman je kao stariji dječak sa kosilicom išao i kosio travu po Čaglićima i Rošama, a ja sam ponekad znao u „paketu“ sa njim ići i rastresati travu, zauzvrat sam imao privilegiju da me provoza na traktoru ili motoru.

Ratne 1992. godine kao maloljetan sam dolazio u Čagliće i „čuvao“ stražu kod Čikine kuće zajedno sa amidižićima Hazetom, Aščetom, Kaćom, ali i sa Hasanom zv. Šiljo, rahmetli Enisom Spahićem, i dr.

Ko sad se sjećam da je dan prije akcije jedinica Armije BiH na lokalitet zvani Staje, u širem rejonu Crng vrha, u ljeto 1992. godine, gluhonijemi Bege nama i drugoj djeci objašnjavo šta će sutra desiti.

Početkom rata, negdje u junu 1992. godine bila je dženaza meni dragom Osmi Roši, malo zatim u augustu umro mi je i djed, babo Osman, koji je rođen 1900. godine. Nekako u isto vrijeme preselio je i rahmetli Đulaga, a onda i svima nama poznati  izvjesni Hacaje.

Dobro se sjećam vijesti o pogibiji mladića rahmetli Enisa Spahića. To jutro sam se sa konaka u Čaglićima vraćao kući nazad u Mekiš i kod Ismetove i Arzine kuće vidio dva vojnika kad su došla do oca rahmetli Enisa i nešto mu rekla, i otišli, ja sam se upitao sa njim i pitao ga šta: “Muhamede, je to bilo?”, kaže: „NIŠTA“ sa učima u suzama.  Sjećam se i tužnih vijesti o pogibiji na Crnom vrhu Halida Bavrka i Nijaza Sejdića.

U ratu mladići iz Čaglića i Roša koji su bili borci Armije R BiH su sebe prozvali „ Čaglićke Kobre“ i djelovali su u sklopu 3.bataljona 202.Viteške brigade ARBiH.

Odmah poslije rata na mjestu starog mejtefa napravljena je džamija sa drvenom munarom.

Krajem 2003. godine i početkom 2004. godine zajedno sa amidžom hadži Osmanom zvanim Hajdo i amidžićem Jasminom-Kaćom  i Džemom Salkićem predvodio sam akciju asfaltiranja dijela Čaglića, od škole u Jablanici i jednim krakom puta do džamije, a drugim krakom puta kraj „Sela vode“ do kuće rahmetli Salke Sejdića.  To je bio ujedno i moj prvi pokušaj da se odužim svom selu za najljepše trenutke života, svog djetinjstva.

U trenutku kada ovo pišem zaista nisam bio u Čaglićima ima više od mjesec dana, i dobio sam želju da odmah sutra odem pješke i obiđem sva poznata imena i sve gore pobrojane njive i toponime.

 

Haris Sejdić