Pobjede!!!

Jedan podnevni “kasni” telefonski poziv doveo me je do toga da sam iz kancelarije izašao u 12.02 minute. Petak je 22.03.2013. godine, vozim se preko Logobara prema džamiji na Vukovu. U autu mi je upaljen radio, tačnije bijeljinski BN radio, kasnim na džumu namaz. Negdje u 12.07. minuta spiker govori o utakmici Hrvatska-Srbija, koja se treba odigrati to veče, o igračima, navijačima, broju policajaca koji će obezbjeđivati, Siniši Mihajloviću, o tome da je doš'o Tadić kod Josipovića pa kao da gledaju utakmicu zajedno, ali ne na stadionu, nego u kabinetu valjda na Pantovčaku, zatim da su skraćeni časovi u školama u Novom Sadu, isto su skraćeni i u Banjaluci, uživo na trgu Krajine u Banjaluci će se gledati prenos utakmice . ..

Ranije sam odlučio da navijam za Srbiju, mada to ništa ne znači za ishod susreta, za koga ću ja navijati, ali eto.. Ipak, komšije su, pa red je navijati za komšije. Ali, kako navijati za jednog komšiju kada igra utakmicu protiv drugog komšije. Moje opravdanje je bilo da naš lijevi komšija (Srbija) stoji u toj grupi slabije na tabeli od našeg desnog komšije (Hrvatske) i onda po nekom mom običaju navijam za slabijeg. I sve bi to bilo OK da na kraju vijesti u podne na toj nezavisnoj bijeljinskoj BN stanici spiker ni riječi ne prozbori o utakmici koja se igra isto veče u Zenici, utakmici BiH-Grčka.

Nešto mi krivo, mislio sam ipak je ta radio i tv BN koliko toliko nezavisna, neutralna, malo više za Bosnu i sl.. .

Nekako u isti momenat promijenim odluku, sad ću navijati za Hrvatsku (mada to opet ništa ne znači ni jednoj od repezentaciji, ali eto ko insan, a i petak je pa možda i ima smisla). U u onih nekoliko desetina koraka/sekundi od auta do džamije nešto nesvjesno “prokontam” i pomislim kako bi bilo idealno da Hrvatska pobijedi Srbiju, a BiH pobijedi Grčku, to bi malkice doprinijelo da naše komšije iz Bijeljine, Banjaluke, Prijedora itd. počnu navijati poslije reprezentacije Srbije i za reprezentaciju BiH. Jer, kako svi vole pobjednike, ako ode repezentacija BiH u Brazil, a Srbija ne ode, postaje nekako logično da se u Trebinju, Palama, Prnjavoru,. .. makar ispotiha počne navijati i za BiH.

Mada znam da je jedna od osobenosti Bosne i Hercegovine da je najmanje 33 % njenih stanovnika, hajd neću mrzi, ali sasvim sigurno je ne voli.

Sa tim mislim i uđem u džamiju. Na kraju hutbe mladi hodža Mirnes ef. Alić napomenu da je stigao Preporod, i da je uz Preporod stigla i knjiga o sultanu Fatihu, i zamoli Boga da naša reprezentacija pobijedi i tako mi svi rekosmo u glas AMIN.

Opet sa mislima o one dvije pobjede na kraju džume priđem Mirnes efendiji i uzmem dvije knjige o sultanu Mehmedu Fatihu, a u glavi mi stalno misli o predstojećim pobjedama. Naime, postoji predaja da je otac Sultana Fatiha, učio suru FETH (POBJEDA) kad su mu javili vijest da mu se rodio sin Mehmed.

Predveče odgledam tu utakmicu Hrvatska-Srbija, a poslije, naravno, i utakmicu BiH-Grčka. Dvije pobjede. Dva FETHA.

Tokom utakmice prebacim da vidim na televiziji RTRS (PTPC) čak nema ni na teletekstu nikakve informacije da reprezentacija BiH igra protiv Grčke. Ima informacija da je Srbija izgubila od Hrvatske. Gostuje u nekoj emisiji ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurović, tema je njegovo svjedočenje u Haagu u odbrani Radovana Karadžića.

Poslije na vijestima radija PTPC (RTRS) ipak na kraju objaviše informaciju da je BiH pobijedila Grču.

Pa, ipak je bolje da BiH pobjeđuje, a da PTPC ne objavljuje ništa o tome, nego da BiH gubi a PTPC i BN TV navijaju i objavljuju sve informacije. .. Bilo kako bilo ne dopustimo da nas poraze loši, tj. kako kaže latinska izreka: “Nihil illigitamus carborundum. – Ne dopusti da te poraze loši.”

Haris Sejdić