Pozitivna kritika

“Kritika ne smije biti zlovoljna i razorna, goli noževi i čupanje korijenja;

kritika mora usmjeravati, poučavati, nadahnjivati.”

Ralph Waldo Emerson

Često smo u prilici kritizirati tek kada se “čaša prelije”, ili kada se “mlijeko prolije”, i to uglavnom s velikom ljutnjom da bi se kontrolisali. A onda se kritika iznosi na najgori mogući način, tonom prepunim sarkazma, sa sjećanjem i dozivanjem dugačkog popisa pritužbi koje su dotada zadržavani za sebe, ili, čak, prijeteći. Takvi napadi rezultiraju neželjenim posljedicama. Primaju se kao uvreda, tako da onaj tko ih prima zbog toga postaje ljutit i gubi se svaki smisao svrhe kritike koja vodi poboljšanju. A kritika može biti jedna od najkorisnijih poruka koju možete nekome uputiti. Pozitivna kritika koncentriše se na ono što je određena osoba učinila, a pritom ne uzima u obzir karakterne osobine.

Hary Levinson, psihoanalitičar koji je postao poslovnim savjetnikom, daje ovakve savjete: govorite konkretno, ponudite rješenje, budite prisutni, budite obzirni i naučite primiti kritiku.

Pozitivno mišljenje i lijepa komunikacija kao elementi etike ličnosti su nesumnjivo temeljni elementi i kod upućivanja kritike. Nama je dobro poznata narodna izreka: Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara. Svaki čovjek voli kada mu se lijepo neko obrati ili lijepo odgovori: i trgovac u trgovini, i ljekar u bolnici, i službenik na šalteru, i policajac na ulici, i bankar u banci, i frizer u frizeraju, ali i uposleni, saradnici, kolege. Bilo ko, bilo kada, bilo gdje, i u bilo kakvoj situaciji naša duša više voli lijepo ophođenje nego mrzovoljno, nezainteresovano, grubo ili oholo. To ne znači da ćete uvijek kazivati pohvalne riječi nego da će i riječi kritike, osuđivanja, promjene biti iskazane lijepim, biranim riječima.

Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom, i s ljudima raspravljaj na najljepši mogući način![1]

Vidite kako jasno, kratko i precizno Gospodar upućuje ljude. Dakle, pored mudrosti – ključ uspjeha je u lijepoj riječi, iskrenom savjetu i uljudnoj raspravi. Uz to, Časni Kur'an lijepu riječ poredi sa stamenim drvetom čije korijenje je duboko u zemlji, a grane se razvijaju prema nebu. Lijepa riječ je u stanju prevazići niske ovozemne prepreke i pomoći čovjeku da se uzdigne na viši nivo komunikacije koja vodi ka uspjehu. S druge strane, ružna riječ je poput slabog stabla, plitkog korijena, koje i najmanji povjetarac povija i, na koncu, slama. U obilju iskušenja na koja nailazi svaki čovjek, rukovodilac pogotovo, potrebno je uvijek prednost davati onome što je stabilno i na što se s više pouzdanja može osloniti, a to je, bez sumnje, lijepa i iskrena riječ, a ne vika i uvrede, prazna i beskorisna rasprava. Slijedi nova instrukcija ljudima da bi pouku primili i prema sebi postupali ispravno, i u međusobnim odnosima. Instrukcija svim ljudima, ne samo onima koji su vjernici, i ta instrukcija ne dolazi od čovjeka nego od Stvoritelja nebesa i Zemlje, i svih svjetova:

Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane visoko prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nikako nema opstanka.[2]

Miroslav Krleža zapisuje: Riječi… spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepremostivosti, vrlo često dublje od najmračnijega ponora.

Krleža nam iznosi svoje promišljanje o značaju lijepe riječi, ali istovremeno uviđa pogubnost njenog izostajanja i pojašnjava zbog kojih riječi nastaje ta duboka nepremostivost: Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.

Kung Fu Ce, poznatiji kao Konfučije, kineski filozof i socijalni reformator, ističe važnost riječi: Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Uistinu moramo dobro paziti što govorimo.[3]

Buda (Buddha), duhovno i vjersko ime indijskog plemića, u svom posljednjem govoru između ostaloga ističe: Čuvajte svoj um od pohlepe i održat ćete svoje ponašanje ispravnim, a um čistim i riječi ispravnima. Razmišljajući uvijek o prolaznosti vašega života, bit ćete u stanju oduprijeti se pohlepi i ljutnji, i bit ćete u stanju izbjeći sva zla. Nađe li vam se um zaveden i zapleten pohlepom, trebate ugušiti i svladati zavedenost; budite gospodari vlastita uma. Vlastiti um može čovjeka učiniti Buddhom, ali može od njega stvoriti i zvijer. Zaveden pogreškom, čovjek može postati demonom; prosvijetljen, čovjek postaje Buddhom. Zato, vladajte svojim umom i ne dozvolite da skrene s ispravne staze.[4]

Svijetom je prošlo mnoštvo oholih ljudi i nasilnika, ali se malo ko može porediti sa nadmenošću Faraona u Egiptu (vjerovatno Ramzes II) u doba života Musa a.s. (Mojsije, prema Bibliji). Ubijao je nevine, tlačio podanike, Egiptom sijao strah i za sebe tvrdio da je božanstvo. Tom silniku Allah šalje dvojicu poslanika, braću Musa'a i Haruna a.s. (Mojsije i Aron, prema Bibliji) sa kratkom i jezgrovitom naredbom: pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao.[5]

Ako se tiraninu poput Faraona obraća lijepim riječima, kakav tretman, onda, treba da imaju roditelji, komšije, rodbina, uposleni, saradnici, izabrani funkcioneri, građani? Ako se ovako okrutnom čovjeku daje šansa da se snagom lijepe riječi pokaje, zar je onda bolje vikati, izmišljati, verbalno napadati saradnike, poslovne partnere, korisnike usluga ili političke protivnike? Ili, štaviše, nekoga ko drugačije misli, ko ima drugačije uvjerenje, ko pripada drugom kulturnom naslijeđu, drugoj naciji, ili drugoj mahali, općini, državi?

Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori samo ono što je dobro ili neka šuti.[6]

Sklonost savremenog čovjeka je da ne misli mnogo i istrajno. Prva misao koja mu padne na um postaje njegov stav, koji je zatim spreman braniti po svaku cijenu. Tek u susretu sa tuđom misli, sa misli nekoga drugoga, sa stavom drugoga – on pokušava pronalazati argumentaciju kojom brani svoju misao i svoj stav, a propustio je da svoju misao na samom početku razradi, provjeri i potraži argumentaciju kako bi provjerio je li održiva. Čovjek sa takvim ponašanjem kopa rov između sebe i drugoga, koji se onda pretvara u rov prezira, mržnje, inada i beskrajne beskorisne borbe.

Pohvala, laskanje, prenemaganje i prazne riječi nisu bile dio uljudnosti Lakota Indijanaca. Prenemaganje se smatralo neiskrenim, a onaj ko neprestance govori nepristojnim i lakomislenim. Razgovor se nikad nije započinjao odjednom niti užurbano. Niko nije ishitreno postavljao pitanje, ma koliko važno ono bilo, i nikoga se nije požurivalo na odgovor. Stanka za razmišljanje bila je uistinu uljudan način razgovaranja. Tišina je kod Lakota Indijanca imala značenje, a poklanjanje trenutka tišine sagovorniku i vlastiti trenutak tišine prije govora bili su izraz istinske uglađenosti i uvažavanja pravila da “misao dolazi prije govora”.[7]

K Njemu (Stvoritelju) se dižu lijepe riječi i dobro djelo.[8]

ili

Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. – A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim.[9]

Vjerujem da je Bog ostavio tu slobodu samo ljudima, nije takvu slobodu podario nikome drugome, ali niko drugi neće ni nositi takvu vrstu odgovornosti kao posljedicu slobode izbora. Čovjek će se suočiti sa posljedicama svoga izbora, prije ili kasnije.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj