Iskrenost

“Mi volimo iskrenost samo kod osoba koje nas vole,
a iskrenost ostalih nazivamo bezobrazlukom.”
Andre Maurois

Govoriti iskreno moglo bi značiti govoriti ono što zaista mislite, reći istinu tačno onako kako je vidite, i učiniti to bez obzira na posljedice. Kada čovjek nije iskren on je obazriv ili licemjeran ili taktičan, a vrlo često i sve to zajedno. Pitanje je može li čovjek ostati iskren a istovremeno biti obazriv i taktičan?

Bernard Shaw je simpatično kazao: Opasno je biti iskren ako niste i glupi. Ne znam da li je pri tome bio i sam iskren. Muhamed a.s. je rekao: „Iskrenost donosi sigurnost, a laž otvara put sumnjama“ te ‘’Dovoljno je čovjeku laži da priča o svemu što čuje.” A El-Džunejd je rekao: “Stvarnost iskrenosti je da kažeš istinu u vrijeme kada te ne bi spasilo ništa osim laž.”

Razmišljam o tome ima li uopće smisla samo govoriti o iskrenosti bez da se govori o drugim elementima, drugim vrlinama i mahanama, potrebnim znanjima, iskustvu, i sve što čovjek kroz život unosi i nosi? Mislim da ima smisla ukoliko govorimo o sebi, svako o sebi, a ne o drugima. Ako govorimo o iskrenosti drugih, o tome šta očekujemo od drugih onda su potrebni i drugi elementi kako bismo upotpunili naša očekivanja. Niko od nas ne očekuje od svih drugih da budu iskreni. Mnogi o tome i ne razmišljaju. Međuljudski odnosi su različiti, i kreću se od najprostijih do najsloženijih. Susretne nekoga i nazovete selam ili dobar dan kao izraz svog odnosa prema toj osobi, kao izraz svog poštovanja prema nekome. Uz to, pitate tu osobu za zdravlje, iako mi se čini da svakim danom to pitanje postaje forma, protokol pri susretu, u kome odgovor i nije toliko važan. Bolje reći, i pitanje, i odgovor su pomalo bezosjećajni, protokolarni – radi reda. I prvo pitanje bi se moglo postaviti: nedostaje li iskrenosti u našim slučajnim susretima? A tek kada dođemo u područje društvenih odnosa, različitih pojedinačnih i grupnih interesa, različitih političkih i ideoloških stajališta, različitih pozicija posmatranja, različitih znanja i različitog iskustva, sa različitim stepenom međusobnog povjerenja – treba postaviti isto pitanje: nedostaje li iskrenost u našim društvenim odnosima?

Najmanje dvije stvari su važne u odgovoru na prethodno pitanje. Jedna je na strani onoga koji očekuje, kakva su nam očekivanja od nekog drugog i na temelju čega smo uspostavili takva očekivanja? Očekivanja mogu biti prije realna i nerealna nego subjektivna i objektivna. Jer svako očekivanje je subjektivno, ali je suštinsko pitanje na temelju čega je ono uspostavljeno. Može biti na temelju lične želje, ličnog opredjeljenja, uvjerenja, potrebe i kao takvo se ne može govoriti da je realno. Realna očekivanja su ako imate iskustvo sa drugima takvo da se iskrenost može očekivati. Vi ste se kroz neke slične ili različite situacije uvjerili da je neko iskren prema vama. Ali, ako i pored toga dođete u situaciju da su vaša očekivanja iznevjerena, još uvijek ne znači da neko drugi nije bio iskren. Čak naprotiv, obzirom na pozitivno iskustvo koje imate, treba provjeriti o čemu se tu radi. Šta se zaista dogodilo pa nam se čini da neko nije iskren. To je ozbiljan povod za prijateljski razgovor, za dodatni napor kojim želimo sačuvati naše pozitivno iskustvo, kojim želimo jačati most saradnje među nama. Ako to ne uradimo, ako neispunjena očekivanja koristimo kao prozivanje, kao optužbu na nečiju čast (jer kada nekome kažem da sam očekivao od njega više iskrenosti, onda sam mu indirektno kazao da je počeo biti licemjer, a to ne služi na čast onome na koga se to odnosi), onda to urušava sve naše napore da prevaziđemo razlike.

Dolazimo do druge strane, do onoga od koga se očekuje. Šta je s njim i kako on vidi iskrenost? Je li neiskrenost to ako nekome, u najboljoj namjeri, ne kažem: nemamo o čemu razgovarati, to je za mene završeno ili ako kažem: u redu, ako smo pogriješili (ili, pogriješili smo) – može se stvar popraviti? Taktičnost je mudra vrlina: neko bude iskren, ali ne umije pažljivo da odmjeri šta treba da kaže i na koji način. Tako iskrenost postaje oružje koje se koristi da bi nekoga povrijedili, ili tjerali inade, čak se nekome svetili. Ljudima ponekad kažemo neprijatne stvari jer nam je stalo do njihove dobrobiti, ali mnogo češće jer smo povrijeđeni, ljubomorni ili ljuti. Često govorimo ono što smatramo ili tvrdimo da je istina – ili, što je gore, svoje neuljepšano mišljenje. Stoga, iskrenost ima više veze sa uvjerenjem nego s činjenicama, a ovo prvo, kao subjektivna vrijednost, češće biva tendeciozno. Reći da je lahko biti iskren kada se ne ustežete da kažete cijelu istinu ukazuje na važan detalj: da ćete uspjeti dobro da služite istini i drugom čovjeku samo ako kažete istinu, što zahtijeva mnogo više razmišljanja i pripreme od toga da samo otvoreno govorite.

U mojoj percepciji stvari, nema nimalo licemjerstva stoga što neko želi na lijep način otvoreno pitanje raspraviti. Posebno kada se radi o proceduralnim pitanjima u kojima ima više zainteresovanih strana, i fer je omogućiti svim stranama da u tome sudjeluju. Ali kada rezultat ponovo ne bude onakav kakav neko očekuje, kada se ne dobije argumentacija koja bi stala iza nečijeg stava, onda bi trebalo to prihvatiti ne kao nečiju neiskrenost, nego kao novu realnost društvenih odnosa.

Iskrenost je sjajna vrlina. Svako bi, vjerujem, volio da je prepoznatljiv po tom svojstvu. Naravno, ne znam je li iko, ali ne mogu zbog toga što ja to ne znam optužiti bilo koga za neiskrenost.

Naprotiv, želim misliti da ljudi imaju svoje razloge, ograničenja, potrebu zbog koje ne mogu sve da kažu, sve da urade ili naprosto drugačije vide istu stvar.

Fuad Šišić