Dobro je – ništa ne valja

“Licemjer ima tri osobine: kada govori laže,

kad nešto obeća ne ispuni i kada mu se nešto povjeri iznevjeri.”

Buhari

 

Književnik r. Nedžad Ibrišimović, asocirajući na neke loše stvari koje je radila tadašnja Alijansa za promjene na jednoj javnoj tribini 2002. godine u Tešnju, je kazao: „Dobro je – ništa ne valja.“ Ali da uvijek stvari mogu biti gore i od onoga što čovjek misli da je već veoma loše, najavio je danas (27.06.2013) visoki predstavnik g-din Valentin Incko. On je kazao: „Međunarodna zajednica mora promijeniti i prilagoditi strategiju i politiku prema BiH“. Potvrdu za to dobio je visoki predstavnik Valentin Incko tokom jučerašnje Konferencije parlamentaraca zemalja članica EU u Dablinu. Pojedine zemlje jasno su kazale da će promijeniti politiku i odnos prema BiH i njenim zvaničnicima. “Predstavnik jedne države je rekao da njegova država više neće primati političare na visokom nivou, znači kad dođe neki ministar u njegovu zemlju, primit će ga neki referent , ili šef nekog odjeljenja, to je takva neka politika da neće biti razgovora na visokom nivou, druge države će opet imati sastanke na visokom nivou, ali će razgovor biti mnogo oštriji“, tvrdi Incko. “Signali iz Evrope su različiti, neki kažu, nećemo više da se bavimo Bosnom, i na posljednjem sastanku ministara vanjskih poslova koji je završen jučer, zaista se nisu bavili i nema nikakvih zaključaka o Bosni, pošto nekima je već dosta toga, s druge strane oni znaju da je to problem Evrope, a niko ne želi  da tu bude jedna crna rupa”.

Naravno, ne radi se ovdje o Valentinu Incku, nego o odnosu članica EU prema BiH, kao i odnosu onih zemalja koje su bile garant Dejtonskog sporazuma. Nedavni sastanak grupe G-8 je pokazao da, u slučaju stradanja u Siriji, iako na jednoj strani imamo Rusiju a na drugoj strani sedam ostalih članica (Amerika, Njemačka, Japan, Britanija, Francuska, Kanada, Italija), da to nije bilo dovoljno za akciju zaustavljanja stradanja nego je rezultat bio naoružavanje naroda (Amerika) i dodatno naoružavanje vladajućeg režima (Rusija). Savremeni svijet, odnosno najuticajnije države, odnosno najuticajniji lideri ne mogu postići kompromis da bi zaustavili stradanja jer postoje različiti interesi. A stradanja u kojima gine neko drugi ih se baš puno i ne tiče. Važno je zadržati priliku i imati uticaj kod sadašnjeg ili budućeg režima kako bi se eksploatisala nafta ili zadržali drugi strateški sebični interesi za dalje bogaćenje onih koji i danas imaju previše.

Dakle, oni koji ne mogu napraviti kompromis, prozivaju bh političare kako nisu u stanju napraviti kompromis. Razlika između njih i bh političara u sposobnosti pravljenja kompromisa je beznačajna, ali razlika u mehanizmima pa i motivima je značajno različita. Oni imaju pravni mehanizam: OHR je pravna institucija koju su upravo oni pretvorili u diplomatsko-političku. Umjesto da bude stvarni tumač Dejtonskog ustava BiH, oni su to prepustili rušiteljima BiH. Sada najavljuju zaokret prema BiH, neće da se bave Bosnom. Gotovo je nevjerovatno ali je očigledno da su sami sebe uvjerili kako su se do sada bavili Bosnom?!

Pa kako su se bavili Bosnom posljednjih osam godina? Na nivou deklaracija za javnost, saopćenja, u kojim je sve podsjećalo na onu priču kada je prijatelj branio prijatelja koga je treći šamarao. Svaki puta kada je ovaj dobio šamar, prijatelj bi kazao: „e, hajde samo još jednom!“, a treći je nastavljao sa šamarima sve jače i jače, dok ovaj nije zapomagao: „nemoj me molim te više braniti!“.

Njihova je sreća, a naša nesreća, što su bh političari podijeljeni po svim osnovama a ne samo po osnovu onih koji su za BiH, i onih koji su protiv BiH. Na žalost, i ne samo političari. Bilo bi lijepo kada bi im iz BiH mogla otići jedinstvena poruka iz bilo kog područja života da se oni već dugo ne bave Bosnom onako kako su preuzeli obavezu u Dejtonu. A u Dejtonu je u pogledu BiH napravljen kompromis. Nema osnova tražiti od, kako oni vole kazati, „strana u BiH“ da prave nove kompromise u pogledu BiH, OHR je obavezan to raditi po osnovu utvrđenih međunarodnih obaveza u pogledu BiH. U tom kompromisu koji se zove i Ustav BiH, oni imaju ravnopravnu obavezu. Ne samo pravo, nego obavezu. Ne spram bh političara, nego spram BiH kao ravnopravne članice međunarodne zajednice. I sve dotle dok to ne budu u stanju bh političari. Kazati da to neće nikada prestati ako OHR bude to stalno radio umjesto bh političara je potpuna zamjena teza. Oni su možda postavili pravo pitanja: kada će prestati odlučivati OHR (to je bilo prije osam godina)? Ali odgovor na to pitanje su dali sami, jednostrano i u svoju korist a na štetu BiH. Oni su time jednostrano prekršili međunarodni sporazum o BiH. Onda je to Milorad Dodik počeo otvoreno raditi, jer su mu oni pokazali put.

Ali, oni imaju političku, ekonomsku i vojnu moć i sada nam poručuju da se više neće ni saopćenjima za javnost baviti Bosnom a naši bh političari neće imati priliku slikati se sa tim liderima.

Da nije jako tužno i bolno, bilo bi smiješno. Sada nam javno poručuju da će mirno gledati kako se narodi, ostali i građani u BiH vrte u besmislenom začaranom krugu sopstvene nemoći, kao što su gledali nemoć odbrane i stradanja hiljade djece, staraca, žena i ljudi u Srebrenici. Niko ne želi rupu u svom dvorištu, pa ni EU, ali ova je rupa nekako stala između dvorišta i avlije, pa možda je najmanja šteta da takva i ostane.

 

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj