Duša

Šutnja je odmor duše.

Francis Bacon

Jedan prijatelj mi danas u razgovoru reče:

„Imamo iste cipele, samo su moje tamnije. Valjda se to tako podudarilo jer ja imam više grijeha od tebe.“

Odgovorio sam mu:

„Ne znam, samo Allah zna.“ U sebi sam pomislio: „Ali ono što ja znam o sebi, i što znam o tebi – ja sam gori. Znam više svojih grijeha nego tvojih.“

Čovjek često misli o sebi najbolje (ili o sebi i ne misli), iako zna o sebi najgore (isključujem javne manifestacije nasilja i dobrote po kojima se može donositi sud). Kada čovjek osjeti zavist, ljubomoru, malodušnost to drugi ljudi ne znaju ako to ovaj na neki način ne manifestuje. Ali on sam zna. Samo on od ljudi zna šta osjeća. I samo on može sebe vidjeti u kakvom je stanju. Bog nam je dao vid da gledamo šta se dešava oko nas, ali nam je dao i sluh, pamet, dušu. Oči bi bile samo ukras na licu da nema vida, uši bi služile izgledu da nema sluha, usta bi bila samo mjesto za unos hrane da nije govora. Vid, sluh, govor i pamet su softver a oči, uši i usta su hardver. Računar bi bio beskoristan bez softvera. A šta je duša, ne znam.

Znam za narodnu mudrost: dvojica (svjedoka) bez duše – jedan bez glave. Još je davnih dana Demokrit tvrdio: Čovjek se treba više brinuti za dušu nego za tijelo. Francois de La Rochefouchauld je kazao: Osveta je uvijek posljedica slabosti duše koja ne može da podnese nepravdu., a čuveni Heraklit: Oči i uši su ljudima zli svjedoci ako imaju barbarske duše.

Vječni sukob idealista i materijalista: šta je duša? Od Platona i Aristotela, od religije do znanosti, od pjesnika do psihijatara, mišljenja su, podijeljena. Šta bismo bez – snage duha, duhovitosti, bez metafora: spiritus movens, spiritus agens, srodna duša, jedna duša u dva tijela, duša besmrtna, … Michael Newton, u svom djelu „Putovanje duša“ piše: Na našu buduću sudbinu utječe prošlost, osobito ako nanosimo zlo drugima.

A šta znači u stvarnosti bezdušnost, opisuje Abdulah Sidran u romanu „Otkup sirove kože“, opisujući ono što se dogodilo njegovom ocu, Mehmedu Sidranu.

„A o tome kakvo je “suđenje” održano Mehmedu Sidranu, kako su izgledala ta “suđenja”, i kako su se izricale “presude”, svoje je svjedočanstvo, u knjizi Đure Bilića Goli otok i Dabravine (Zagreb 1998), ovako zabilježio Amrudin Filipović Bizo:

Postrojili smo se pred vratima jedne isljedničke kancelarije. Po trojicu uvode unutra. Mene su uveli sa Papom i Sidranom. Unutra dvojica, jedan sjedi za stolom pretrpanim fasciklama, a drugi stoji. Nama daju stolice. Onaj koji stoji uzima fasciklu, čita podatke o Sidran Mehmedu, kaže koliki mu je partijski staž, pa: ‘Osuđuje se na godinu dana društveno korisnog rada bez lišavanja slobode.’ Sidran očito pozna čovjeka, pita ga: ‘Ali, Karlo, šta će moja porodica ?’ (Kasnije sam saznao da je to bio Karlo Dombaj.) On Sidranu kaže: ‘Šta ja znam o tvojoj porodici!?

“Bez lišavanja slobode.”

A pakao Golog otoka? A patnje rudnika Lipnica? A prisilni boravak u Zvorniku? A prisilni odvojeni život?

A izgubljeni posao, stan, zdravlje? A četiri dječija života i četiri djetinje nesreće? A koliko bola, koliko nesreće u životu jedne majke i žene? I sve to – bez lišavanja slobode?“

Abdulah Sidran je u Tešnju. Može uživo pričati o bolu djece, majke, žene koja nastaje zbog bezdušnosti. Među nama nema begriješnih, nema savršenih, nema idealnih. Ljudi se ne mogu na Dunjaluku podijeliti na one koji su dobri, i one koji su loši. Ali svako od nas treba se potruditi da skalu dobrote podiže, a onu drugu smanjuje. U toj borbi, prije svega sa samim sobom, pa tek onda sa drugim prođe sav ljudski život. Ne treba se ukopavati, jer niko nije sretan u tome. Prije, ili kasnije svako ko se u tome nađe nastoji iz tog izaći, osloboditi se, očistiti se. One koje je malo više uhvatila malodušnost i bezdušnost, koji su podlegli osjećaju napravde i krenuli u osvetu, neka stanu zbog djece, majki i žena. Neka odu Abdulahu (nadam se da mi akademik Sidran neće zamjeriti što ovo pišem bez njegovog odobrenja) na kahvu, na razgovor, biće to lijek za dušu. Osveta je ćorsokak, a ako to i nije, onda je krivudavi put koji vodi u provaliju. Treba usta, oči i uši odmoriti. Sačuvati se loša govora o drugim, gledanja u loša pisanja, slušanja prenešenih govora. Treba dušu odmoriti, a pamet ka zajedničkom dobru usmjeriti.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj