Na strani istine i pravde

„Drag mi je Platon, ali mi je istina draža“

Aristotel

Konflikti nastaju iznenada, neočekivano, neplanirano a ima i onih konflikata koji se planiraju da bi se njima upravljalo u nekom skrivenom interesu. Konflikti koji nastaju iznenada se često razvijaju u pogrešnom smjeru, proširuju obuhvat i dobivaju na intenzitetu do neslućenih razmjera. U nekoj takvoj fazi razvoja niko više i ne spominje povod samog konflikta jer povod je često tako beznačajan i nebitan za ono što se dešava kasnije, u poodmakloj fazi.

Postoje neposredni sudionici konflikta i posredni sudionici. Prvi su oni između kojih je konflikt neposredno nastao, a drugi su ljudi iz okruženja: prijatelji, poznanici, neprijatelji. Kako se konflikt razvija tako i svaki neposredni učesnik u konfliktu nastoji što više predstaviti sebe kao nekog ko je u pravu, a onog drugog (ili one druge) kako su u krivu. Uglavnom to rade iz ubjeđenja sopstvene ispravnosti a tuđe pogrešnosti, i to uglavnom rade veoma strastveno. A strast nije prijatelj ljudima i ne treba je slijediti. Uzvišeni Stvoritelj, čije vlastito ime je Allah, u Svojoj posljednjoj objavi čovječanstvu upućuje ljude riječima: Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni¹, dok Erich Fromm u svojoj knjizi Zdravo društvo tvrdi: Ostvarivanje strasti za potčinjavanjem (mazohizam) ili za dominacijom (sadizam) nikada ne vode zadovoljenju. Strasti imaju unutrašnji dinamizam i zato što nikakav intenzitet potčinjavanja ili dominacije nije dovoljan da proizvede osjećanje identiteta i jedinstva, sve se više i više teži za tim. Ali pravi izazov je za neposredne sudionike. Oni ne bi trebali biti ostrašćeni. Oni se ne bi trebali staviti na jednu ili drugu stranu jer time samo jačaju konflikt. Oni bi trebali stati na stranu istine i pravde.

Pitanje je: kako znati šta je istina da bi mogli kazati kakva je pravda? U konfliktima postoji pojavna ravan djelovanja, i ona dubinska, skrivena od mnogih ljudi. Ovu prvu u velikoj mjeri možemo artikulisati, iako ne u potpunosti jer se nekada razlozi za javno djelovanje nalaze u dubinskoj ravni pa je teško razumjeti, gotovo nemoguće, neka javna djelovanja. Ali ono što se može razumjeti jeste da nema opravdanja, ma o kakvim se i skrivenim razlozima radilo, da se prelazi crvena linija koja ugrožava život, ljudsku egzistenciju i zajedničke vrijednosti cijele jedne zajednice. Onaj ko prijeđe tu liniju, ko god on bio i ma kakve razloge imao, ne može imati opravdanje. Svako takav može imati samo grijeh, samo osudu u svakom ljudskom srcu posrednih sudionika ali ne gubi pravo da mu se pomogne kako bi shvatio pogrešnost takvog puta i kako bi taj put napustio. Za to je potreban otvoren i iskren razgovor, a zatim pažljivost. Pažljivost smanjuje predrasude i povećava mogućnost razumevanja, a iskrenost otvara vrata svrsishodnoj komunikaciji.

Često posredni sudionici doprinose pogoršanju konflikta, kao kada pušu u vatru da se raspali. Ali ako vatra uzme maha i počne se širiti ne može je ni cijelo selo ugasiti. Neposredni sudionici ne bi smjeli to raditi. Oni bi trebali konflikt gasiti, ispravno usmjeravati, doprinositi da se on smiri, utihne, i potpuno nestane. A ne optuživati one koji to rade. Stati na stranu prijatelja ne znači gurati ga u još veći konflikt. Prirodno je da ljudi staju uz prijatelje, rođake, kolege u odnosu na one s kojima su manje bliski. Ali nije prirodno da samo zbog toga kažu prijateljima, rođacima, kolegama u pravu ste, jedino je istina ono što čujem od vas, a svi drugi lažu. Prijateljima pomažemo tako što saslušamo i drugu stranu u konfliktu, što tražimo razuman pristup, što ukazujemo na značaj saradnje i pogubnost sukobljavanja. Od svih tražimo dokaze, a ne prenešene riječi. Prenešene riječi nisu dokaz. Na žalost, ovakav pristup veoma rijetko susrećemo u stvarnosti. Ljudi se opredijeljuju ne prema istini i pravdi nego prema ljudima. Umjesto da istina bude mjera pravde prema ljudima, ljudi su postali mjera istine i pravde prema drugim ljudima. Neko se više sviđa od nekog drugog, neko je nekom nešto pomogao, neko je prijatelj, rođak, kolega i sve je to dovoljno ljudima da se opredjele. A sve su to razlozi da nekome iz ove kategorije pomognemo kada god možemo u činjenju dobra, ali ne u činjenju nepravde prema nekom drugom. To se mora provjeriti, ispitati, utvrditi da bi se zauzele čvrste pozicije protiv nekog. Možda bismo se i složili u glasanju o rezoluciji: Ja sam za istinu, svejedno ko je izgovori. Ja sam za pravdu, svejedno ko je za nju ili protiv nje, ali ne znam koliko bismo bili spremni primijeniti je.

Svako bi trebao imati želju da bude u dobrim odnosima sa drugima, to je temeljni ljudski izraz naših odnosa. Ali prije toga svako bi se trebao potruditi da bude u dobrom odnosu sa samim sobom. Pravda se ne traži osvetom, javnim istupima sa ružnim govorom, uvredama prema drugome. Pravda se u međusobnim odnosima traži na sudu ako se nije u stanju oprostiti, a ne širenjem uvreda outem javnih sredstava. Time se samo truje javnost i nanosi šteta zajednici.

Neslaganja i borba među ljudima su prisutna od „pamtivijeka“ i trajaće dok je „svijeta i vijeka“. Sinovi Ademovi su se posvađali, iz zavisti, jedan brat je ubio drugog brata. Poslije su se plemena posvađala, narodi, države, korporacije i ko sve ne. Ne biraju se sredstva. Laž je glavno oružje u rukama a ne istina. Ipak, mi u Tešnju imamo neke zajedničke vrijednosti. Ljudi sa strane nam priznaju da su Tešnjaci vrijedni ljudi, da drže do riječi, da smu poduzetni, organizovani, da je ekološka svijest ispred drugih, da je kulturni život na veoma visokom nivou, da su bili heroji u odbrani BiH u periodu 1992-95. godine, da su u periodu obnove bili ispred drugih, da najviše zekata daju (u odnosu na broj stanovnika), i druge prednosti. Nastojim razumjeti svakog koga poznajem, njegove razloge pa i za ono što loše uradi. Ljude treba razumjeti i kada nema opravdavanja za ono što rade. Ali ne mogu razmjeti da neko od nas danas javno govori o periodu 1992-95. godine, o tome kako je neko ovdje dijelio ljude, kako je bio za sukobe, kako nije bio stub odbrane nego smetnja. Ne mogu razumjeti da postoji tolika gorčina, mržnja, i potreba za osvetom da nakon 20 godina radimo to sami sebi. Za takvo ponašanje ne samo da nema opravdanja, ono zaslužuje osudu. Neprihvatljivo je da neko danas tako govori o Muhamedu Članjku, Šemsudinu Mehmedoviću ili Mustafi Cerovcu – čelnim ljudima vlasti, armije i policije iz tog perioda. Svi su oni imali takve uticaje i mehanizme da su se kojim slučajem ponašali onako kako neke od njih danas optužuju, ko zna kako bi sve ispalo? Ja to mogu svjedočiti jer sam se u jednom periodu odbrane i sam nalazio na čelnoj poziciji. Tešanj je pod opsadom, pod nevjerovatnom propagandom Slavka Lisice, uspio održati zajednički pristup. To što su bila različita gledišta, različite opcije deblokade i odbrane stanovništva i prostora nije nikada bila naša slabost. To je dokaz da ljudi koji ovdje žive nisu malodušni, i da u najtežim trenucima imaju više odgovora i opcija, ali isto tako to znači da ne prelaze crvenu liniju bez dogovora.

Ne mogu razumjeti zbog čega se danas prelazi crvena linija koja nije prijeđena ni kada je bilo najteže. Šta se dogodilo posljednjih godina, u miru, kakvi izazovi i iskušenja su nadjačali neke ljude, ja o tome ne mogu svjedočiti. Ono što znam je malo (iako veoma krupno: natpisi po podzidama, hapšenje, izjave o izdajnicima, izjave o torturi nad Bošnjacima, ekstremizmu i slične stvari), a ono što sam čuo vjerovatno nije cijela istina. Umjesto toga, mogu samo kazati da je legitimno pravo svakog stanovnika naše sredine da ustane sa tužbom, građanskom parnicom, protiv bilo koga pa i protiv imena koje sam iznio. Makar onih koji su još živi. Ljudi se ne slože oko međe pa idu na sud i rješavaju svoje sporove, a ne viču na sav glas kako mu je komšija nikakav čovjek. Pravni sistem BiH garantuje da niko ne bi trebalo da bude meta, u bilo kakvim istragama, nego saznanja togom istraga trebaju koristiti itrazi da se na najbolji način ista završi. U korist istine i pravde, a ne u korist osvete i nepravde.

Zajednici ne trebaju pobjednici i gubitnici iz bilo kakvih unutrašnjih konflikata, zajednici trebaju da svi budu pobjednici. Makar to značilo samo da niko nije izgubio.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj