Bilans uspjeha

“ Ako nešto ne radite s punim srcem,

nešto u vama neće dopustiti da postignete pun uspjeh.”

Richard Bach

Poslovni svijet i javne institucije iz godine u godinu bilansiraju godišnji uspjeh ili neuspjeh, podvlače neku vrstu linije na tom vremenskom prijelazu i nastavljaju dalje. Šta je uspjeh, a šta neuspjeh? O uspjehu i neuspjehu postoji mnoštvo definicija, a izreka i misli u vezi s tim mnogo više. To ukazuje da su okolnosti i iskustva različita. Ako bismo to pokušali smjestiti u neki opći radni okvir tada možemo reći da je uspjeh postignut ako su postavljeni ciljevi dostignuti, ili čak premašeni. Nasuprot tome, neuspjeh bi bio ako postavljeni ciljevi nisu dostignuti.

A šta ako su ciljevi loše postavljeni? Ili još gore: ako ciljevi nisu ni bili postavljeni? Svakodnevno se susrećemo sa ovakvim situacijama. One nisu uvijek tako očigledne, i tako jasne ali su prisutne. Prvo, ako ciljevi nisu uopće postavljeni, ili nisu transparentni i razumljivi za sve zainteresovane strane, onda se može slobodno konstatovati da se uspjeh i ne planira. Bolje reći planira se jedna udobnost, komforna situacija za rukovodstvo, za menadžere, lidere a posljedice će snositi korisnici usluga, vlasnici kapitala, uposleni, zajednica. S druge strane, ako su ciljevi postavljeni, kako znati da ciljevi nisu pogrešno postavljeni? Ovo je nešto složenije pitanje, jer onaj ko ocjenjuje morao bi znati više od onih koji su postavljali ciljeve. Ovdje se dolazi do najmanje dvije vrste odluka:

• prva je procesne naravi – potrebna kontrolna tačka koja će potvrditi ispravnost postavljenih ciljeva. Ovisno o okolnostima, vrstama biznisa, organizacije i strukture potrebno je imati i ovu monitoring tačku od osobe koja ima ne samo kompetencije, nego koja ni na koji način nema sukob interesa u vezi sa postavljenim ciljevima. To se može učiniti za ubuduće. Beskorisna je bilo kakva naknadna rasprava o pogrešnosti postavljenih ciljeva bilo da se koristi kao pokušaj opravdanja za njihovo neispunjenje, ili kao pokušaj osporavanja uspjeha zbog naraslih ambicija ili skrivenih razloga bilo koga.

• druga je personalne naravi – pitanje povjerenja u one koji su odgovorni, zaslužuju li dalje povjerenje jer se javljaju nejasne situacije i nepotrebne dileme uzrokovane samim rukovodstvom. Legitimno je postaviti ovo pitanje, pa čak napraviti i promjene ako će nastavak saradnje ostati u atmosferi nepovjerenja. Povjerenje je pretpostavka uspjeha. Nije dovoljno za uspjeh, ali ako izostane, dovoljno je za neuspjeh.

Ovaj pristup je na organizacijskoj ravni lakše uspostaviti ako imamo zainteresovane strane koje znaju koliko je to važno za dugoročan uspjeh. Ali kada govorimo o osobnoj ravni, onda je pitanje uspjeha i neuspjeha mnogo složenije, dublje, svakodnevnije. Organizacija neće polagati račun na Sudnjem danu, ali ljudi hoće. Onaj koji vjeruje zna da će i za uspjeh, i za neuspjeh biti pitan na drugačiji način. Za ispunjenje ili neispunjenje ciljeva valja odgovarati na druga pitanja. Možda na taj Dan neće biti pitanja o visini budžeta, o prihodima i rashodima, o dostignutom nivou prodaje i profita, ali sasvim sigurno će biti pitanja kako smo to dostizali, ostvarivali. Kako se odnosio nadređeni prema podređenom, ali i podređeni prema nadređenom, kako su sarađivale kolege na istom nivou saradnje, kako prema kupcima ili korisnicima usluga – građanima, dobavljačima, zajednici? Kako smo donosili odluke, i je li bilo skrivenih motiva? Jesmo li gledali u greške drugih a ne u svoje greške? Jesmo li vodili beskorisne rasprave ili smo bili svrsishodni?

Naša velika pogrešna navika je preokupacija greškama drugih. Najlakše i najbesokrisnije što neko može uraditi je gledati i baviti se greškama drugih. Bilo da mu to služi kao opravdanje za svoj neuspjeh, ili kao razlog za trač partiju. Stoga bi trebali iskoristiti priliku kada sravnjavamo godišnji bilans uspjeha ili nesupjeha, da podvučemo crtu ne samo pod organizacijske ciljeve nego i pod svoje navike. Svako treba da gleda svoja posla, kako to mudra narodna poslovica kaže, bilo da radi za šalterom, na cesti, na liniji, u bolnici, u timu, u rukovodstvu ili na nekom drugom mjestu. To znači da je gram djelovanja korisniji od hiljadu prigovora. To znači da svako treba ispravljati svoje greške, svoje loše navike. Ako na putu ka dostizanju organizacijskih ciljeva naiđe (ali je nikada ne traži) na grešku drugih kao smetnju, onda učini sve što može da pomogne tome, čija greška mu postaje smetnja, da je otkloni. To ja način na koji svi pojedinačno, i svi zajedno, radimo najbolje na dostizanju organizacijskih ciljeva, na dostizanju uspjeha. Ako najbolje znači najteže, radimo najteže. Ako najbolje znači najlakše, radimo najlakše. Ako najbolje znači da radimo povremeno zajedno, onda radimo zajedno. Ako najbolje znači da se informišemo e-mailom, onda to radimo e-mailom. Ako najbolje znači da održimo sastanak, onda održimo sastanak. Trebamo misliti na to što radimo i spoznati je li to najbolje što možemo, bez obzira šta je. Uvijek dajemo sve od sebe da radimo najbolje. Nikada svjesno ne lažemo, ne podmećemo drugim, ne koristimo se nikakvim fintama da bi demonstrirali svoju sposobnost. Spremni smo izgraditi sopstveni integritet, očuvati dostojanstvo i svjedočiti na oba svijeta ispravnost naših postupaka. Oni koji ne vjeruju u Sudnji dan neka to rade zbog ovodunjalučkog dostojanstva, a oni koji vjeruju već su se tim izborom obavezali, pa trebali bi toga biti svjesni.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj