Oj, Bosno šumovita i Sirijo pjeskovita

U evropskim razmjerama  Bošnjaci se ubrajaju u skupinu malih naroda.

U  regionu Balkana  ima nas nešto više od dva miliona, dok je nekoliko stotina hiljada razasuto po svim kontinentima i pitanje je koliko se oni još uvijek osjećaju Bošnjacima. Kao mali narod u historiji  smo imali veoma velika iskušenja, a najgore je  nekoliko  genocida. Naročito je bio razmjeran i kataklizmičan rat 92.’ god. kada su Bošnjaci pretrpjeli posljednji genocid i kada su trebali iz cijele BiH biti pobijeni, protjerani i uništeni. Sve skupa strašno je to bilo i da Bog da se nikada i nikom ne ponovilo. Kao narod desetkovani smo i početkom dvadesetog vijeka poslije  Berlinskog kongresa iseljavanjem u Tursku, kada je u nekoliko navrata veliki broj Bošnjaka učinio hidžru. Otuda  nije slučajno da je od ondašnjih  stotina hiljada  koji su se iselili za sto godina taj broj porastao na nekoliko miliona koliko se danas nalazi u Turskoj.  Dakle, zbog svega spomenutog,  na nas Bošnjake se posebno odnosi poznata Churchilova rečenica:  Tragedija Balkana je što uvijek proizvodi više historije nego što to može podnijeti. Mi Bošnjaci smo zaista u posljednjem vijeku preko svojih leđa osjetili  isuviše mnogo  belaja i historije sa  ogromnim štetama u ljudstvu i meterijalnim dobrima. Pitanje je hoćemo li i se i kada moći od svega oporaviti.  Nama Bošnjacima danas više nego ikada treba vremena da se rehabilituju,  da se oporave i odmore od velikih događaja. Potrebno nam je da uspostavimo  dijalog i međusobno razumijevanje,  da uspostavimo mehanizme razvoja i odbrane, da se odbranimo od svih nasrtaja. Posebno je potrebno razumijevanje i saradnja između Bošnjaka  koji pripadaju različitim subkulturama. Među tim raznim grupacijama potrebno je da dođe do dijaloga.

Ovih dana na nejaka Bošnjačka  pleća natovario se još jedan problem, a riječ je o odlasku Bošnjaka na ratišta u Siriju. Kao što je poznato mala grupa njih je otišla  da se bori i pomogne obespravljene i ovih dana čujemo kako jedan po jedan  gube živote, dok se u našem društvu  otvaraju brojne polemike u vezi tog pitanja, a jedna od osnovnih je : dali su Bošnjaci trebali ići u Siriju da ratuju?

Pripadam onima koji misle da Bošnjaci nisu trebali ići u rat u Siriju i da će odlazak Bošnjaka na Sirijska ratišta Bošnjacima donijeti više štete nego koristi, a Bog dragi najbolje zna. Prije svega kada govorimo o koristi daj Bože da onima koji su izgubili živote njihova  žrtva kod Milostivog Gospodara bude primljena. Sve ostalo što se tiče tog odlaska je šteta, a samo učešće u ratu višestruko sporno.

Prije svega odlazak je sporan sa aspakta razumijevanja prioriteta za Bošnjake kao narod pa i pojedince. Odlazak u Siriju na ratište Bošnjacima nije nikakav prioritet, a i da jeste rat u Siriji  džihad, on za nas malobrojne Bošnjake nije obaveza. Kao narod imamo mnogo više prioriteta od toga kao  npr. da se borimo protiv biološkog nestanka, da čuvamo identitet, da podižemo porodicu, da se borimo za istinu…

Također, prilika da učestvujemo u džihadu ima mnogo i bez Sirije, počev od sebe, porodice, društva, neprijateljskog okruženja itd. Pitanje je koliko je odlazak opravdan i sa šeriatskog aspekta za Bošnjake odn. je li to među osnovnim prioritetima. Žalosno je kada se čitaju izvještaji o pogibijama ima slučajeva da roditelji mladića koji su poginuli nisu ni znali gdje su im djeca ili ako su i znali nisu bili saglasni sa njihovom odlukom.

Drugo, Bošnjaci su među rijetkim narodima u ummetu Muhameda a.s. kojem već dugo vremena prijeti biološki nestanak i svaki Bošnjak nam je bitan. Otuda odlazak Bošnjaka na druga ratišta je neopravdan iz razloga što nas je sve manje i manje i što prisustvo Bašnjaka u Siriji bilo ili ne bilo ništa ne znači. Posebno je to apsurd kada se zna da u Siriji ljudskog faktora ne manjka, a nas Bošnjaka itekako manjka, jer kao što smo već napomenuli Bošnjaci su ipak mala nacija.

Odlazak u Siriju je sporan i zbog toga što se nama Bošnjacima svo vrijeme pokušavaju nametnuti određene stigme tipa: bijela Al Qaide, radikalizmi i ostale konstrukcije. To su činili neprijatelji kada  nije bilo nikakvog ozbiljnog  argumenta. Ovim se daje povoda  našim neprijateljima da odlazak u Siriju  glorifikuju i prikažu kao opasnost. Kada se ima na umu  procentualna pojavnost ovog slučaja to nije nikakva ozbiljna prijetnja. Pored toga ovih dana je Ministar sigurnosti objelodanio kako je upravo on osujetio  pokušaj da se Bošnjaci od strane OSCE-a prikažu kao radikalni elementi. Dakle, Bošnjaci su izloženi dvostrukoj opasnosti od etikatiranja i nije slučajno što šačica tih  Bošnjaka koji su u sirijskom ratu se podmeću kao najveći prijeteći faktor bezbjedonosti  u BiH. Što je potpuno pogrešna postavka. Realna prijetnja sigurnosti BiH predstavlja to što se ovih dana po manjem entitetu  vrši postrojavanje paravojnih formacija četničkog Ravnogorskog pokreta  o čemu niko ne govori i ne piše, ili vrlo malo se ta pojava aktuelizira.  Sva pažnja javnosti a posebno određenih medija je usmjerena na šačicu tih jadnih dobrovoljaca u Siriji. Dakle, bojim se da ovaj neopravdan odlazak Bošnjaka na sirijska ratišta će neki iskoristiti da pokušaju da optuže Bošnjake i preuveličaju opasnost od nekih naših subkulturnih grupa.

Također, učešće Bošnjaka na sirijskom ratištu otvara i druga pitanja. Prije svega ko su oni koji su uticali na mladiće da donesu tako važnu odluku kao što je odlazak na ratište u Siriju? Ko je izdao fetvu da Bošnjaci mogu ići na ratišta u druge države? Ovaj momenat treba iskoristiti i institucija Islamske zajednice na taj način što će donijeti odluku da niko osim organa IZ-e ne može izdavati fetve o tako važnim pitanjima i da se osude svi oni koji ne budu poštivali te odluke. Da ne bi bilo zabune, nije sporno da za neko manje važno životno pitanje na razini npr. međuljudskih odnosa  ne konsultiraju  institucija IZ-e, ali za pitanja koja su po karakteru složena i važna životna pitanja, kao što je i ovo pitanje ne može se slijediti nečije mišljenje, a da se zapostavlja stav institucije IZ-e. Zato  Islamska zajednica treba da izda fetvu o odlasku muslimana na strana ratišta. Dodatni razlog za tako nešto imamo u činjenici da ovih dana smo u prilici čitati i slušati kako je u Siriji nastala ogromna fitna kako se oskrnavljuje svetost džihada, kako se manipuliše sa brojnim osobama, kako su naši mladići iz Bosne posebno izloženi brojnim opasnostima i izazovima.

Ovaj momanat treba iskoristiti i za otvaranje dijaloga među pripadnicima različitih subkultura unutar Islamske zajednice. Poznato je da postoje određene grupe od kojih  neke imaju svoju ideologiju, a neke samo neka samo svoja karakteristična mišljenja. Sa svima njima treba razgovarati i na bazi međusobnog razumijevanja i uvažavanja pokušati doći do minimalnog konsenzusa o nekim pitanjima. Jer je očito da su neki pojedinci i grupe  isključivi i samodovoljni, nepoštuju institucije i imaju pogrešne stavove o nekim pitanjima. Neki od njih djeluju sa pozicije puritanizma i jedini im je zadatak da daju dijagnoze ko je kakav među ljudima odn. ko je vjernik, a ko nije? Žalosno je da se bave nebitnim stvarima, a bitna pitanja zapostavljaju.

Na kraju recimo i to da Bošnjaci trebaju pomoći narodu Sirije i to na način koji im je najpotrebniji, a to je humanitarna pomoć. Bošnjaci trebaju organizovati humanitarne akcije i na taj način biti uz narod koji je pogodila tragedija. Pored toga preostaje nam i da činimo dowe za Siriju, ali i dove za nas Banjake. Jedna dova u ovom trenutku nam je posebno potrebna. Dova koju je često Muhamed a.s. učio a koja glasi: Bože poduči me realnom značenju stvari.

Mr.sc. Esmir  Bašić

 

 

 

 

 

O Tesanj Net

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *