Vidjeti i čuti

”Oči i uši su ljudima zli svjedoci ako imaju barbarske duše.“

narodna izreka

Vidjeti i čuti nije isto što je gledati i slušati. Vidjeti i čuti su neke od mnogih blagodati koju ljudi dobiju samim činom stvaranja, i uglavnom o tome nikako ili malo razmišljaju. Malo više o tome misle oni koji iz nekih razloga ostanu djelimično ili potpuno bez tih blagodati. I ja sam se našao među onima koji znaju šta znači dobro čuti i vidjeti, i šta znači slabo ili nikako čuti, i slabo vidjeti. Tehnika svakim danom sve više napreduje, ali ne i u svakom pogledu. Ono što ljudi naprave – može biti korisno, i velika je pomoć kada čovjek dođe u stanje takve potrebe. Ali povratka na ono što je dobio prilikom stvaranja nema, niti može biti. Prije nekoliko dana sam imao lasersku operaciju oba oka – skidanje dioptrije. Nakon operacije mi doktorica veli: čestitam, uspješno je završeno, ujutro kada se probudite vidjećete kao nekad. Sjajno, mislim u sebi, i zahvaljujem. Ujutro se probudim, i vidim pored mene nana – moja supruga Emira. Velim: draga Emira pa ti si ostarila. Ona mi odgovara: hajde ti lijepo ustani, i do kupatila, pogledaj sebe. I ustanem ja, pogledam se, ostario i ja. Dugo vremena nisam se dobro vidio kada ujutro stanem pred ogledalo. Tada još ne koristite naočale, i ne vidite se baš dobro. Mislite da vrijeme prolazi a ne vi. Ali stvar je očigledno sasvim drugačija, vrijeme ne prolazi – samo mi prolazimo. Operacija je uspjela, sada mnogo bolje vidim. Bez naočala za daljinu- bez problema. Čitanje, ostaje za sada na +1, dobro – bilo je +4,2. Ali iako mogu ponovo bolje vidjeti, ne mogu se vratiti unazad ni jedne sekunde. Je li to dobro ili loše? Naravno da je dobro! Možete li zamisliti na što bi svijet ličio kada bi nekog poslije operacije mogli vratiti u mladost, unazad? Kakav bi nered nastao? Ljudi se, i ovko, lako osile. Često se ponašaju kao da ne prolaze, kao da su oni neprolazni a da je sve drugo pored njih prolazno.

Dobijem poruku od prijatelja. Amir Brka piše sms: „Evo selamimo te Husein Galijašević, Esko Jašarević i ja, i očekujemo da nakon zahvata progledaš“. Kao i uvijek, Amir je spremn u svakoj situaciji na tu simpatičnu, genijalnu, dvosmislenost baš kao što u životu sve tako i jeste. Pitanje je može li i hoće li čovjek to sebi priznati. Jer progledati i gledati, nije isto što i vidjeti. Svi vidimo iste stvari, iste događaje, ljude ali ih gledamo različito. Ne zbog njih, nego zbog nas. O nama ovisi kako ćemo ih gledati, a o njima ovisi kako ćemo ih vidjeti. I tako je sa svim blagodatima.

Već sam godinama sticao naviku da pažljivo slušam ljude jer slabo čujem. Pratio sam mnoge koji dobro čuju da se ne trude oko slušanja drugih. Često ne slušaju ni sami sebe. Uhvatim sebe da ukazujem drugim da su nedosljedni, jer su o istoj stvari nedavno govorili sasvim drugačije. Osjetim da postanem teret drugima, a i sam sebi zbog toga. Razmišljam o tome i pitam se da li bi svi više slušali druge da slabije čuju, i da li bi svi gledali drugačije, da slabije vide? Onda se vratim drugoj ljudskoj dimenziji, ili prvoj – ne znam, ljudskoj duši. Ne ovisi naše gledanje i naš slušanje o očima i ušima, to su jako korisna i vrijedna sredstva. Ona nam pomažu da možemo čuti i vidjeti svijet oko sebe, ali duša pomaže ili odmaže kako ćemo slušati i gledati taj svijet. A svaka duša će svoj teret nositi.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj