Šteta i zlo

Biće bolje, dolaze gori!

„Dobro je, ništa ne valja“, izjavio je prije dvanaest godina rahmetli Nedžad Ibrišimović, u vrijeme vlasti tzv. Alijanse za promjene. U samo dva dana, a nakon što su po ko zna koji put radnici u Tuzli iskazali svoje nezadovoljstvo, uslijedila je neuobičajeno oštra reakcija policije. Ali policija se ubrzo povukla, a nastavljeno naizgled spontano okupljanje nezadovoljnih građana po kantonima Federacije BiH. Onda je to okupljanje u jednom danu preraslo u rijetko viđeno nasilje, a nezadovoljni građani su mogli samo posmatrati mlade ljude koji su počeli sa nasiljem, dok je policija bila nemoćna.
Pričam sa prijateljima o tome šta se događa, i šta bi moglo biti krajnji cilj? Jedan veli: biće bolje – dolaze gori, a ja velim: ovo što smo vidjeli je velika šteta, ali daj Bože da ne bude zla. Gledam neke ljude koji su veoma zabrinuti, druge potpuno bezbrižne. Mislim kako nas naša naivnost spašava i uništava. Mislim i to da nikada ništa nije toliko loše da ne može biti gore, i ništa nije toliko dobro da ne može biti bolje. Ali je pitanje kako se u tako širokom području kretati smireno, kako ne ostati stalno u lošem stanju jer čovjek to teško može podnijeti. Ili kako ne ostati stalno u dobrom stanju jer se čovjek lako osili. Kada naiđe oluja, velike kiše, „prolomi oblaka“ – kako narod kaže, onda voda nema dovoljno mjesta u svojim koritima. Ona izlije, nosi i ruši sve pred sobom na što naiđe, ali ne traje dugo. Nakon što prestane, voda se povlači u korita a iza sebe ostavlja nered, pustoš, štetu. U jednom šumarku sam naišao na izvor, voda kapa iz kamena na kamen, kap po kap i ne prestaje. Kap po kap, i napravila je u kamenu oblik vrijedan divljenja. Samo jedna kap vode, ali kap koja je iznova padala, istrajno i bez bijesa. Upoređujem vodu s ljudima, jer čovjek je najvećim dijelom od vode.
Ne pišem o tome jesu li u pravu oni koji protestuju, ne pišem o tome jer bi pisati o tome bilo besmisleno. Ne pišem o tome ko su oni koji protestuju, jer će uvijek biti onih (u većem, ili manjem broju) koji imaju potrebu ili su u nuždi da moraju dignuti svoj glas. Ne pišem ni o tome protiv koga protestuju, jer ni to nema smisla. Uvijek će biti neko protiv koga treba dizati glas, protest. Nema potrebe komentarisati ni one koji se punim ustima solidarišu sa protestantima, jer uglavnom je njihov cilj doći na mjesto onih protiv kojih prvi protestuju. Posebno je to besmisleno postalo još prije nekoliko godina kada je tadašnji (a i sadašnji) član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, izašao na ulice da iskaže solidarnost sa boračkim populacijama koji su protestovali. Besmisleno, jer institucija građanskog protesta o kome pišem ne pripada nikom ko se bori za političku vlast, ni onima koji su na vlasti, ni opoziciji. Besmisleno je i beskrupulozno da neko iz vlasti, ili opozicije to uradi prije nego što podnese ostavku na javnu funkciju ma kakva ona bila (izvršna, parlamentarna, vijećnička). To je pitanje osobne vjerodostojnosti i dostojanstva. Neko će mi prigovoriti, kako se može takvo nešto očekivati od nekoga ko je u vlasti ili opoziciji? Dobro, mogu se složiti da je to veoma teško očekivati iz iskustva bh društva, ali sve dok generaliziramo odnose ne vidim šta se može drugo dogoditi osim oluje, poplave, ogromne štete. Potrebno je odustati od generaliziranja, uopćavanja, svrstavanja svih u isti koš. I kada je riječ o odnosu prema BiH, i kada je riječ o odnosu prema poslu, i kada je riječ o odnosu prema privatizaciji, prema korupciji, prema nepotizmu, prema nepravdi,…Idući tim putem, došli smo do sigurne nesigurnosti. Za sve, ne samo za vlast i opoziciju. Stoga, šteta koja je nastala demonstracijama je velika ali nije zlo. Zlo će biti ako iza tih demonstracija stoje skriveni ciljevi onih koje nismo vidjeli među onima koji su tužni i nemoćni zbog loših privatizacija ili nečeg drugog, koje nismo vidjeli ni među onima što su bacali kamenje i palili institucije svoje države – BiH, a slutim baš to. Ne dao dragi Bog.

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj