Putovanje

 

Najkorisnije je putovati sam, jer imaš više vremena za razmišljanje. 

Thomas Jefferson 

 

Putovanje je uvijek interesantno. Putovanje je promjena. Kada sam u ponedjeljak, 10. februara ove godine ustao u 04,00 sata ujutro kako bih krenuo na put za Njemačku, nisam slutio da ću pisati o tom putu. Ali u razmjenjenim porukama sa Amirom Brkom zbog nečeg drugog, sugerisao mi je da napišem nešto o ovom putovanju. A kako mene nije teško nagovoriti (bar na ono što i sam hoću), onda evo pišem. Čudno je to kako čovjek prelazi razdaljine. Od Raduše do Broda (do granice) više od jednog sata a prešli smo 80 km. Od Broda do Zagreba (aerodroma) manje od dva sata a prešli 200 km. Vozač Mujo Halep, znamo se još dok smo hodali po igrankama, davno, davno. Ali Mujo vozi baš onako momački, kada treba brzo – vozi brzo, kada treba polahko – on tako, ali uvijek sigurno. U Zagrebu, magla, baš se spustila do Zemlje. Ipak, let na vrijeme, ostaje u 8:30. Ne znam kako sva ta tehnika danas funkcionira, ali čini mi se da i nije važno da li piloti vide šta je u zraku ili nevide, važno je da veze i tehnika ne otkažu, sve je na monitoru.

I tako do Minhena, brzo, sat vremena, a prešli smo najmanje 422 km (zračna udaljenost). Mislim, idem na zapad i kako idem ono sve brže i brže. Interesantno, što bi rekli u Bosni – čudo Božije, nema gužve. Na aerodromu u Minhenu je mnogo ljudi, aviona, autobusa, prtljaga i čega sve ne, ali nekako sve teče svojim tokom. Svako zna kude treba ići, a mnogi pričaju različitim jezicima. Čujem, onako bez namjere da slušam, i naslućujem španski, francuski, engleski, kineski, turski. Dominira njemački, normalno. Ali engleski je neka zajednička tačka razumijevanja. Sve je označeno pored njemačkog, i na engleskom jeziku. Trebate samo vidjeti, i nekoliko riječi naučiti na engleskom, i prolazite duž velikih salona, hodnika, šaltera, šoping radnji tamo gdje ste naumili. Čekam nešto duže od sat vremena za let prema Študgartu. Ugodno, automat za kafu ili čaj – besplatno. Novine – besplatno. Zadovoljstvo korisnika usluga na visokom nivou. Gledam čekajući kako uzleću avioni različitih veličina i brandova. Baš onako lijepo pogledati, ne mašu krilima kao ptice a polako nestaju negdje daleko. Onda smo se ukrcali u Bombarder SCJ700, takav mu naziv. Malo čudno, ali to je svijet biznisa. Manji avion, kao za gradski saobraćaj, dva reda na jednoj i dva reda na drugoj strani. Sjedišta malo više nego u autobusu, dužina prostora  malo veća, širina malo manja. Vrijeme iznad Minhena vedro. Predivan pogled na Zemlju. Zemlja je mnogo ljepša kada se gleda odozgo (ili ododzo), ne znam ni sam i razmišljam o tome kako se Zemlja okreće oko sebe i oko drugih zvijezda, a kako je avion u međuprostoru a opet sve u nekom odnosu, u nekoj vezi, reklo bi se sve je nepomično osim što avion leti. Zagledao sam se u ljepotu Zemlje, u ljepotu uređene i sređene Njemačke, njive uzorane, nema živica između njiva iako se vidi mnoštvo različitih parcela. Parcele djeluju znatno veće nego u Bosni. Logično, Njemačka je znatno veća od Bosne. Ali nije logično da u Bosni imaju živice između parcela a ovdje nemaju. U čemu je naš problem? Valjda je problem u malom, pa se svako boji da ne ostane na još manjem, te se ograđuje. A živica je varka, ona sprečava da se međe pomjeraju, ali uništava povjerenje, interakciju komšija i/ili susjeda, i pravi štetu i jednim i drugim. U strahu da ne bi imali manje, ljudi su ostavili živice pa im se samo čini da imaju nešto trajno svoje.

Baš je lijepo pogledati Zemlju, s mnogim različitim parcelama bez živica. Obrađena kao da je jedan čovjek sve obrađivao, a nije. Nema neiskorištenog, otvorenost potpuna, i svi na dobitku. Od zagledanosti u ljepotu obrađenih i uređenih parcela u Njemačkoj, i puteva, šumaraka, učini mi se da avion stoji, a Zemlja prolazi. Onda pogledam u unutrašnjost, vidim putnike: neko čita, neko spava, neko sluša muziku, neko priča. Pogledam na Zemlju, i vidim da se avion kreće. A kreće se i Zemlja, iako mi se čini da sada stoji. Kontam, baš lijep osjećaj samo da se nešto ne pokvari. Šta ako se nešto od tehnike pokvari? Ovdje gdje smo sada ne bi nam bilo spasa. Visoko brate. Onda kontam kako ne da šejtan insanu na miru ni u avionu, odmah počeo misliti na loše. Nije mi valjda suđeno da melek smrti izvadi dušu dok sam u zraku?

Stižemo u Stutgrat. Prvi sastanak u Ludvigsburgu, u 14,00. Uzimam taxi kako bih stigao ručati prije sastanka. Taxi od Stutgarta do Ludvigsburga 70,60 Eura, 30 km, 40 minuta. Tako taksimetar nabrojao. A gorivo 1,33 eura, a MapsDirection računa da je potrošio 6,21 eura. Kod nas 2,40 KM. Računam 6,21 eura za gorivo, amortizacija – 10 eura, satnica 20 eura, državi 25 eura i opet ostane. Kod nas bi to bilo otprilike ovako: cijena 25 KM, gorivo 10,00 KM; ali dalje ne kontam. Nema šanse! Nekome fali: il’ državi, il’ za satnicu, il’ za amortizaciju. Il’ fali svima? A onom što je odvezao i ovako puno. Jah, k'o Bosna.

Dolazim u hotel, imam vremena za ručak. Od hotela mi treba pet minuta šetnje do kompanije. Hotel NESTOR, 112 eura za noć. Mnogo nego šta je, ali tako je. Može i jeftinije, ali drugi put i u drugom hotelu. Uzimam sobu, i koristim lift do trećeg sprata. A onda zbunjen. Uđem u lift, i kao što je najčešće, okrenem se prema vratima na koja sam ušao. Nakon malo vremena lift stade, gledam na pola sprata i kontam zaglavio se. Krene ponovo, pa stane, pritisnem ponovo treći sprat, krene dole i ponovo se zaustavi na pola sprata. Meni čudno. Okrenem se a lift ima vrata na obje strane, lift je smješten na sredini međuspratova pa na svakom spratu dok stoji druga strana izgleda kao zaglavljen na pola. Dobro je, nije mi dugo trebalo, skontao Bosanac. Idemo dalje što bi rekao Šefket Turalić. Obavim što je trebalo, i na sastanak. Prvi u 14,00; drugi u 15,00; treći u 16,30. Sreća nisu naporni. Jedva čekam da odmorim. Sutra imam osam sastanaka po rasporedu. Prekosutra još šest. Ne bih ja to planirao, ali domaćin isplanirao. U pauzi sastanaka osigurali su mi slobodno mjesto da mogu raditi kao da sam u Tešnju. Lijepo, mislim u sebi, stvarno mislite na nas. Rad, rad i samo rad. Ali ne radi se više o parolama. Pitam se na što će čovjek ličiti jednog dana? Hoće li ličiti na sebe? Možda i neće, a možda neće nikome biti ni žao. Uostalom, neka misli o tome ko dočeka. Ali sada se raditi mora. I to veoma puno, i veoma naporno. Istina, oni plate svaki sat, svaki napor, nema uzimanja od radnika ono što mu pripada ali nema ni od vlasnika, ni od države. Al’ opet mislim na Bosnu i velim, Bosna je baška, kako god okreneš.

Četvrtak je dan za povratak. Let iz Stutgarta u 09:40. Trebam stići na aerodrom u 08:30, dakle krenuti iz Ludvigsburga u 07:00 podzemnim vozom (Admir Agić mi poslao kartu kretanja: pješe 750 m – 9 minuta, S4 voz:10 km-16 minuta, S3 voz: 22 km-27 minuta, na kraju pješe 78 m – 1 minuta ali valja ostaviti rezervu, ni ovdje nije uvijek sigurno). Sve skupa: 53 minuta + čekanje.

Polazim u 07,00 iz hotela do stanice. Još nije svanulo. Nije baš sve kako je na karti, već sam 15 minuta potrošio ali nisam stigao. Malo korigujem smjer, dolazim do mosta i vidim tračnice ispod. Siđem stepenicama ispod mosta, i krenem desno – procjena. Uskoro sam na stanici. Izađem na peron da tražim S4 i vidim da je na suprotnoj strani. Ne vidim prijelaz. Vraćam se u stanicu da kupim kartu. Automat – prima novac a može i elektronskom karticom. Ima uputstvo, ukucam Ludvigsburg – Stutgart Hbf i dobijem cijenu za jednu vožnju, za cijeli dan, za tri dana – razne kombinacije. Kako moramo koristiti još jedan voz, biram cijeli dan i dobivam cijenu: 10,40 eura. Sjajno, mislim. Umetnem elektronsku karticu, ukucam PIN, procesuiram ali ne ide. Pokušam novčanicu od 50,00 eura, ali slijedi odgovor: prima novčanice max. od 20,00 eura. Problem: nemam sitno! Probam ponovo elektronski platiti, ne ide. Sada me hvata nervoza jer avion sigurno neće čekati. Mnogo je djece u prolazu, sa torbama na leđima idu u školi. Nema neke razlike u odnosu na našu djecu. Djeca mogu puno pričati i ujutro, galame, dobacuju. Zaustavim jednog čovjeka osrednjih godina i nudim 50,00 eura da razmjeni po 10 ili 20. Izvinjava se, veli nema, i nastavlja. Donosim odluku, idem na taxi. Srećom, taxi stajalište je veoma blizu. Uzimam prvi taxi za aerodrom. Upoznajem vozača iz Afganistana. Već je 32 godine u Njemačkoj, govori o lošem stanju u Afganistanu, o priči o talibanima koju je, veli, Amerika osmislila i koju kreira iz svojih interesa. Ima 4 brata, i 3 sestre i svi su napustili Afganistan. Žive od Amerike, Australije, Švedske, Holandije do Njemačke. Ironija života. Tužna priča. Ja mu pričam o stanju u Bosni i Hercegovini. Stižem na aerodrom – na vrijeme. Ipak, 77 eura, malo više nego u dolasku, valjda jutarnja gužva ili naša priča, ne znam ni ja. Naumpade mi jedan bosanski vic, pa mislim: Mujo pati – firma će da plati.

Povratak nazad ide obrnutim putem, logično. Neki bi rekli, naopako. Sada sve kraći put prolazim duže. Ko zna, sve se mijenja. Možda jednom sve bude obrnuto. Možda Bosna ubrza, a Njemačka uspori. A i ne znam kako bismo ih drugačije sustigli?

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj