Malo o protestima. ..

Često je loša ideja, a još lošija navika natrpati tekst citatima uglednih mislilaca, osim ako ih ne želite ismijati ili ih navesti kao istorijsku referencu.

Citati “imaju smisla” samo zbog toga što ljudi često daju značaj citiranom misliocu, pa samim time i tekstu koji slijedi, mada često tekst ne bi mogao proći ni najobičniju ekperimentalnu provjeru.

Ali, ono, ti si kao načitan i pametan, pa onda u svom tekstu citiraš npr. Ivu Andrića ili Mešu Selimovića ili čak slavnog Aristotela ili ideš još dalje sve do Konfučija. A onda “obični ljudi” bi trebali reći “jao, jest ovaj pametan, pa on je čitao čak Ivu Andrića i Aristotela i Konfučija”. A možda nije samo čitao možda se i družio sa njima i pio kafu, hajd ga znaj ili hodao po Ćupriji na Drini.

Naravno, da nisam unapred protiv citiranja nekoga da bi tekstu koji pišeš dao određenu težinu, ali jesam protiv pretjerivanja u tome, kao i svake vrste nadmenosti.

Prema tome, suzdržat ću se da u ovom tekstu citiram nekog mudraca, pisca ili državnika.

Zamislimo neku osobu od autoriteta i funkcije, neku osobu koja živi i funkcioniše u sredini u kojoj je status važan, npr. neka osoba koja je na vlasti. Neku osobu koja svoje znanje shvata malčice preozbiljno. I, npr. da mu nekakav šaljivdžija u trenutku opuštanja u nos ugura tanko perce ili komad papirnate maramice. Ili npr. tokom nekakvog njegovog službenog i važnog nastupa da mu neko iza vrata ubaci malenu kockicu leda.

Šta bi nakon toga ostalog od njegovog prevelikog kočoperenja. I sad da usporedimo njegovo važno i autoritativno držanje sa šokom izazvanim potpuno neočekivanim, njemu nerazumljivim i nejasnim događajem. Prije nego se pribere ili što bi rekli prije nego dođe sebi na njegovom licu ćemo opaziti nevjericu i smetenost.

Upravo ovako je aktuelna vlast doživjela proteste i demonstracije u BiH koji su obilježili noviju istoriju Bosne i Hercegovine. Kad su se malo pribrali, nakon šoka i nevjerice, počelo se bržebolje pisati o navodnom “državnom udaru”, o huliganima, o planovima Beograda i Zagreba, o tome što nema protesta u Banjaluci, o zavjeri istoka i zapada i slično. Ono, kao kod nas je sve “med i mlijeko, pa zaBoga čemu protesti”.

Uspjeh demonstracija/protesta u BiH uveliko je doprineo internet. Ako internet, naročito društvene mreže poput Facebooka i Twitera, posmatrate iz perspektive osoba na vlasti onda je zadnjih nekoliko godina bilo zastrašujućih. Za njih je internet “bolest” koja ih spriječava da definišu i kreiraju “realnost” po njihovim mjerilima. Podsjećanja radi u glavnom gradu Egipta u Kairu 2008. godine održan je protest koji je organizovan uz pomoć Facebooka. Taj i tako organizovan protest je iznenadio predsjednika Mubaraka i kliku oko njega. Prvo što je uradio Mubarak je to da je zabranio internet tj. uveo blokadu. Blokada interneta, dovela je kasnije do još veće revolucije,  a pravi rezultati došli tri godine poslije, 2011. godine kada je Mubarak na masovnim demonstracijama i svrgnut.

Slično se desilo i u BiH, protesti su iznenadili bh vlasti na svim nivoima.

Kao rezultat demonstracija i sasvim opravdanih protesta Bosna i Hercegovina se ponovo počinje posmatrati kao sigurnosni problem za međunarodnu zajednicu. Sasvim je jasno da je ove proteste prouzrokovalo čitav niz raznih faktora koji su se gomilali godinama i u jednom momentu došlo je do “eksplozije” građanskog nezadovoljstva, koje se nažalost ogledalo i u paljenu zgrada. Nažalost, jer to baca veliku mrlju na opravdane zahtjeve građana.

A to je prije svega odlazak sa scene istih političkih faca.

A upravo na huliganstvo vlast je usmjerila svu pažnju kao glavni i po njima jedini problem. Putem plaćenih i kontrolisanih medija, ali i putem raznih “eksperata”, kvaziintelektualaca, lažnih patriota, profesionalnih patriota, vlast nije propustila i ne propušta priliku za spinovanje kojim želi skrenuti pažnju sa suštinskih pitanja koja su dovela do gnjeva i bunta, uključujući i neočekivani vandalizam.

Ali, patriotizam se ne sipa u traktor i ne hrani prazne stomake, pa stoga sva ta priča tzv. patriota otpada.

A složit ćemo se da nam je puna kapa profesionalnih budžetskih patriota. Onih patriota koji iz ugodne hladovine poslaničkih klupa i primanja od deset, petnaest hiljada maraka, pametuju i nezaposlenoj omladini i demobilisanim borcima i gladnim penzionerima, ali i privrednicima koji pune budžete države Bosne i Hercegovine.

Hoće li vlastodršci nakon 24 godine otići sa političke scene, ne znam, ali vjerujem da su shvatili da ih se običan čovjek ne boji, da prepoznaje sve njihove laži i prevare. Da prepoznaju ko je lažni car Šćepan Mali, a svaka sredina ima svog Šćepana, i da će svi lažni Šćepani otići u zaborav, a neki Šćepani i akoBogda u zatvor.

Sve te velike face ne vide kako im se bliži kraj, dakle, one, te face su potpuno iznenađenje ovakvim razvojem događaja.  Naravno da ima čestitih i dobrih ljudi na položajima i u vlasti, ali ih ovi Šćepani sputavaju da svoj posao obavljaju do kraja čestito i pošteno. Hoće li nakon ovih protesta biti teško je reći, ali sam siguran da ovima na vlasti neće biti više tako lagodno i svejedno.

Haris Sejdić

P.S.

Sretnem u gradu  komšiju koji mi priča: “Jarane otiš'o sam neki dan u Sarajevo samo da bacim pet kamenica na njih”.

“Na koga to njih, legendo”- pitam ja, “pa na gore njih, na vlast, lopovi jedni”-odgovara mi.

“Pa jesi li bacio”-pitam ga,

“Jesam legendo i ne žalim”-odgovori mi veselo.