TESANJ.NET stranica grada
U noći 14.05.2014. godine vraćajući se sa koncerta grupe Divanhana zbog velike količine vode na putu i nemogućnosti da izađemo iz Maglaja ostali smo da noćimo kod Lejline prijateljice Envere.
Struje u cijelom Maglaju je nestalo oko 22,30.
Planirali smo povratak ujutro u ranim jutarnjim časovima oko pet jer smo imali radne obaveze.
Ujutro oko 5 sati dok smo pili jutarnju kahvu i spremali se na put,kroz prozor smo vidjeli da je grad Maglaj poplavljen i da je voda oko naše zgrade oko jedan metar.
Svi objekti, privatni i poslovni i automobili bili su pod vodom.
Mi smo bili na drugom spratu, morali smo čekati da kiša prestane padati i da se voda povuče da bi izašli iz zgrade.
Nivo vode je rastao u prosjeku 10 cm za jedan sat.Sva drva u gradu voda je odnijela.
Baterije u mobitelima su se brzo praznile zbog velikog broja poziva a nismo imali mogućnost da ih napunimo. Jedina veza sa svijetom bio je maleni tranzistor na kojem smo slušali program Radio Antene iz Jelaha jer su oni jedini cijelodnevni program posvetli poplavama u općinama Doboj jug, Doboj, Maglaj i ostalim okolnim mjestima.
U zgradi u kojoj smo bili situacija je ličila na onu “kao u ratu”, bez ičije pomoći, cijela zgrade je jedna porodica koji se međusobno pomažu a najviše onima u prizemlju jer su bili poplavljeni, među kojima je bila i Hana (živa i zdrava), djevojka iz Njemačke, koja radi sa djecom kojoj je potrebna pomoć a koju su svi tražili putem radio Antene.
Izlaza nije bilo.
Sa prozora sam primjetio gumeni čamac sa veslima (bez motora) kojim su dva čovjeka pokušavali pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna.
Kiša je neprestano padala.
Oni su bili bez kabanica i borili se sa rijekom provlačeći se kroz dvorišta i vočnjake koji su virili iz vode.
Iz obližnje privatne kuće spašavali su dvije starije osobe(muškarac i žena) i prebacili ih u “našu” zgradu.
Zamolili smo ih da nam pomognu i da nas prebace na teren do željezničke pruge (jedina nepoplavljena teritorija).
Obećali su da će doći nakon što prevezu djecu iz susjednog ulaza. Poslije smo vidjeli kako ljudi iz susjedne kuće mašu bijelom maramom i traže pomoć.
Ova dva hrabra čovjeka, veslajući uzvodno i izbjegavajući silne prepreke uspjeli su doći do njih,prebaciti ih u čamac, te ih odvesti na sigurno.
Tada smo ih izgubili iz vida.
Ipak nakon sat vremena su se pojavili, došli su do naše zgrade.
Vidio sam da su mokri, umorni, iscrpljeni i željeli smo im platiti za učinjenu uslugu, međutim, odbili su novac i rekli da će nas prevesti samo pod uslovom da to bude besplatno.
Možda, zbog moje duge kose, rekli su da im zapjevamo “Iznad Tešnja”, bile su tu i Enverine pekmezli hurmašice (a nas zovu pekmezari) što su jedino pojeli tog dana i još su nam rekli kako kod njih gosti dođu na vrata a izlaze kroz prozor (jer drugačije nismo mogli izaći) uz šalu i smijeh prebacili su nas i poželjeli sretan put, jer su ih ponovo zvali iz susjedne zgrade da ih spašavaju.
Cijeli dan na kiši, u čamcu, lošoj odjeći, mokri do gole kože, bez hrane, žedni, umorni od veslanja, trudeći se da pomognu svima, njih dvojica su bili jedini koje smo vidjeli taj dan u poplavljenom Maglaju koji su spašavali sve kojima je pomoć bila potrebna.
Hrabri i raspoloženi Almir i “Sanja” (nadimak drugog) nastavili su spašavati ugrožene na koje su svi zaboravili, ne misleći na opasnost za svoje živote niti činjenicu da im se čamac probuši ili prevrne.
U ime nas četvero iz Tešnja želimo da im se zahvalimo za sve što su činili tog dana i nek se zna “Samo su Almir i “Sonja” spašavali i pružali pomoć ugroženim u poplavama u Maglaju”.
Veliko hvala,
Zoraid, Nađa, Džemil i Lejla
