ISLAMSKA DRŽAVA

Država je organizovana društvena zajednica ujedinjena pod zajedničkim političkim sistemom. Država, prema međunarodnom pravu, mora imati sljedeće osobine: stalno stanovništvo, određenu teritoriju, vlast i mora biti priznata od strane drugih država. Osnovni zakon države kojim je definisano njezino uređenje je ustav (konstitucija) države.

Postoji sljedeći koncepti države: nacionalna država, religijska država i (bivša) kolonija. Nacionalna država je država čije stanovnike uvezuje pripadnost jednom narodu i za ovu vrstu države se koristi još naziv sekularna država. Primjer nacionalne države je Njemačka i stanovnike Njemačke uvezuje pripadnost njemačkom narodu. Većina evropskih država su nacionalne države jednog naroda i koncept nacionalne države je karakterističan za Evropu, dok je za Aziju karakterističan koncept religijske države.

Religijska država je država čije stanovnike uvezuje pripadnost zajedničkoj religiji. Primjer religijske države je Indija u kojoj živi četrnaest velikih i mnoštvo malih naroda. U Indiji se govori na više od 1.600 raznih jezika od čega ima 29 jezika sa više od milion ljudi koji se koriste tim jezikom. Sve ovo mnoštvo indijskih naroda sa različitim jezicima, kulturama i tradicijama uvezuje jedna zajednička nit, a to je zajednička religija – hinduizam. Ovdje je bitno napomenuti da je po svome ustavu Indija sekularna država tj. hinduizam u Indiji jeste najzastupljenija religija, ali nije zakonom propisana kao državna religija. Ovo nije rijetkost, odnosno i mnoge druge države su po zakonu sekularne države, a u praksi (faktički) su religijske.

Već je rečeno da su većina evropskih država sekularne države jednog naroda, ali i u Evropi postoji jedan izuzetak, a to je Velika Britanija koja je poput Indije također država sa više naroda (Englezi, Škoti, Velšani), a koje ujedinjuje zajednička religija – engleski protestantizam. Kraljica Elizabeta II je ujedno poglavar države i vjerski poglavar engleske crkve.

Potrebno je ovdje spomenuti države Afrike, Amerike i Australije koje se ne mogu uklopiti u navedena dva koncepta iz prostog razloga što su navedene države uglavnom bivše kolonije evropskih država.

Postoji pokret koji zagovara osnivanje islamske države čiji građani bi bili svi narodi sa islamskom religijom, na sličan način kao što je i Indija država svih naroda sa hinduističkom religijom. Na čelu ove države bi bio halifa koji bi bio vjerski i državni poglavar. Tokom posljednjih decenija dva najveća zagovornika osnivanja svjetske islamske države su bili saudijski kralj Fejsal (Faisal of Saudi Arabia) i iranski lider ajatolah Homeini. Saudijski kralj Fejsal je organizovao osnivanje Organizacije islamske saradnje 1972. godine nakon dugog perioda priprema. Naime ideja ovakve organizacije je nastala još 1924. godine nakon što je i službeno ukinut Otomanski Imperij. Glavni cilj ove organizacije je učvršćivanje islamske solidarnosti između zemalja članica. Međutim, većina članica ove organizacije su zemlje arapskog svijeta te je došlo do sukoba između islamista koji su zagovarali osnivanje svjetske islamske države i arapskih nacionalista koji su imali ideju o ujedinjenju isključivo arapskih zemalja.

Glavni lider arapskih nacionalista je bio egipatski predsjednik Džemal Naser koji je djelovao kroz Arapsku ligu koja je osnovana još 1945. godine. Služenje zajedničkoj dobrobiti svih arapskih zemalja, osiguranje boljih uvjeta za sve arapske zemlje, garancija budućnosti svih arapskih zemalja i ispunjavanja želja i očekivanja svih arapskih zemalja je bio cilj osnivanja Arapske lige. Kralj Fejsal i predsjednik Naser su bili u medijskom sukobu gdje je svako branio svoje stavove, ali evidentna je činjenica da su tokom 1970.-tih islamisti nadjačali nacionaliste u arapskom svijetu, uzrokovano nizom faktora, te je danas islamizam izuzetno prisutan.

Cijela ova priča o sukobu arapskih nacionalista i islamista je imala značajne reperkusije na BiH, a ima i danas. U toku Drugog svjetskog rata lider arapskih nacionalista je bio jerusalimski muftija Muhamed Al-Huseini. Evo kojim riječima je Hitler opisao Muhameda Al-Huseinija „veliki muftija je čovjek koji politiku, uza svu nacionalnu strast shvaća kao pitanje realnih interesa, a ne nekih fantazija. Sa svojom plavom kosom i plavim očima, ostavlja dojam čovjeka među čijim precima nije bio samo jedan Arijevac i koji možda potiče od najbolje rimske krvi. U razgovoru se iskazao kao eminentno mudar pregovarač – da bi dobio vremena – tražio je da mu se ne prevodi samo na francuski nego i na arapski, a bio je i dovoljno oprezan tražeći da se izvjesne stvari odmah zapišu. Kada govori, onda doslovno važe svaku misao. U svojoj nadmoćnoj mudrosti je ravan Japancima.“ Premda je bio muftija, Muhamed Al-Huseini nije bio islamista već nacionalista. Kada ga je novinar sarajevskog lista „Osvit“ Mustafa Busuladžić 1942. godine upitao: „Što stavlja na prvo mjesto – vjeru ili narodnost?“, on je veoma diplomatski odgovorio: “Vjera mi daje snagu, da se borim za svoj narod.“

Muftija Muhamed Al-Huseini je 1943. godine posjetio Sarajevo kako bi „pripremio teren“ za osnivanje 13. i 23. SS divizije čiji pripadnici su bili Bošnjaci. Tokom svog boravka u Sarajevu obavio je povjerljiv razgovor sa senatorom Uzeirom Hadžihasanovićem i složio se s osnivanjem SS-divizije rekavši da ta “sretna zamisao mnogo obećava i ona će naići na punu podršku muslimana, koji su uvijek bili prijatelji Njemačke”. Međutim, Hadžihasanović se pribojavao da se “nova SS-divizija ne izopači u neku ustašku stvar”, stoga je zahtijevao da se iz pripreme i razgovora izričito isključi Alija Šuljak, koji bi mogao poslužiti za “hrvatske spletke”. Nema dvojbe o tome da je Hadžihasanović pretpostavljao da bi ustrojavanje muslimanske SS-divizije mogao biti prvi korak ka uspostavljanju autonomije BiH.

Koja je bila sudbina bošnjačkih SS divizija (13. Divizija „Handžar“ i 23. Divizija „Kama“) dobro je poznao, ali kao što je već rečeno, tokom 1970.-tih islamisti su nadjačali nacionaliste u arapskom svijetu što je rezultiralo time da danas našu dragu BiH više ne posjećuju muftije nacionalisti već muftije islamisti. Žalosna je činjenica, da je danas u BiH prisutno poprilično siromaštvo, te se mnogi bošnjački intelektualci jeftino prodaju ovim propagatorima islamističkih ideja. Dakako, u BiH se islamizam ne propagira otvoreno, već pod maskom bošnjaštva, što je poprilično ironično, jer se jedna ideja podvaljuje zamaskirana jednom drugom sasvim suprotnom idejom – islamizam se prodaje „zamotan u patriotizam“.

Nedavno je jedan naš muftija, održao javnu tribinu pod naslovom „Jedinstvo Bošnjaka“, a suština jedinstva Bošnjaka kako ga je na ovoj tribini opisao muftija je u njihovoj vezanosti za stožer islama Kur'an časni. Nisu ni spomenuti Bošnjaci ateisti, a također i Bošnjaci sljedbenici drugih religija nisu spomenuti u muftijinom izlaganju. Ovo je jedan očit primjer kako se patriotska osjećanja Bošnjaka zloupotrebljavaju za promicanje ideje islamizma. Bošnjaci se navode ka tome da prihvate ideologiju islamizma na koju se sa izrazitim neprijateljstvom gleda u Evropi gdje Bošnjaci zapravo žive. Drugim riječima rečeno, Bošnjaci se navode ka tome da budu u sukobu sa svojim okruženjem i da budu strano tijelo u Evropi, što može biti od koristi samo neprijateljima Bošnjaka, koji će se prvom prilikom prihvatiti svoje misije „čišćenja Evrope od stranih tijela“.

Dovoljno je samo pogledati kakvu politiku vode Albanci koji su također većinski muslimanski narod, ali ipak za svoje lidere ne biraju nikakve muftije što za posljedicu ima da su Albanci praktično bez kapi prolivene krvi organizovali sebi čak dvije države (Albanija i Kosovo) dok su istovremeno Bošnjaci prolili „potoke krvi“ pa opet imaju samo BiH koju sustanarski dijele sa Srbima i Hrvatima. Postavlja se pitanje do kada će Bošnjaci voditi ovakvu „muftijsku“ katastrofalnu politiku?! Kada će Bošnjaci (konačno) shvatiti da se tako ne gradi država i narodni boljitak?! Kada će intelektualci prodanih duša shvatiti da služeći ljudima koji naš narod vraćaju u 19. stoljeće malo dobivaju, a mnogo gube?! Sve su to pitanja koja još čekaju svoje odgovore.

Osim zajedničkog porijekla, danas je u Evropi, kultura i tradicija, a ne religija, najvažniji kohezioni faktor svakoga naroda pa i Bošnjaka. Ovo je bitno naglasiti zbog činjenice da je kod Bošnjaka još uvijek jako kolektivno sjećanje na doba kada je BiH bila u sastavu Turske Imperije koja je imala uređen tzv. miletski sistem (engleski: millet system). Naime, u Turskoj Otomanskoj Imperiji priznate vjerske grupe (muslimani, pravoslavci, jevreji i drugi) su imale uspostavljene svoje samostalne zajednice zvane mileti, u kojima su zadržavale svoje sopstvene vjerske zakone, pod zaštitom sultana. Pravoslavnim miletom je upravljao grčki pravoslavni patrijarh. Katolički milet je formiran tek u 19. stoljeću, a poglavar ovog mileta je bio ambasador Francuske u Instambulu. Ovo praktično znači da je u to doba bila važnija pripadnost miletu nego li narodu. U tome smislu i dan danas mnogi Bošnjaci osjećaju veću vezanost za islamski milet nego li za bošnjački narod što u ovome 21. stoljeću kada BiH više nije u sastavu Turskog Imperija već teži Evropskoj Uniji ima niz pogubnih posljedica. U tome smislu svi svjesni bošnjački intelektualci trebaju raditi na tome da se izgradi narodna svijest Bošnjaka utemeljena upravo zajedničkoj kulturi i tradiciji, a ne na bilo kojoj religiji.

Amir Halep