Enver Kazaz / NAD KNJIGOM ZABORAVLJENOG PISCA

Recenzija knjige Todora Vujasinovića Razgovor pod jabukama, prir. Amir Brka; Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2014.

Rijetke su situacije u bilo kojoj kulturi kada se otkrije do tada široj javnosti potpuno nepoznat pisac. Bosanskohercegovačka kultura do sada je imala samo jednu: kada je, radeći na antologiji bosanskohercegovačkog pjesništva početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Slobodan Blagojević otkrio Avdu Karabegovića Hasanbegova kao antologijskog pjesnika. Prethodno je Hasanbegovljev opus istraživao Muhsin Rizvić; za Hasanbegova se, dakle, znalo, ali tek je Slobodan Blagojević u svojoj sjajnoj antologiji pokazao značaj ovog zaboravljenog pjesnika. I samom mi se tim tragom otkrila grupa modernističkih pjesnika okupljena oko Ćatića u časopisu Biser, prije svih Fadil Kurtagić. Draž otkrivanja zaboravljenog, osuđenog na nestajanje u nekoj kulturi, gotovo je jednaka stvaranju nečeg potpuno novog. Razlika je, naravno, u tome što otkrivanjem starog, zaboravljenog i osuđenog na kulturološku smrt, mijenjamo poredak kulturnih vrijednosti u prošlosti i uspijevamo ih pogledati iz novog ugla, dok stvaranjem novog ulazimo u kreiranje kulturološke sadašnjosti s nadom da ćemo tim novim kako-tako utjecati na poredak vrijednosti u budućnosti. Ali, novootkriveno staro može imati sličan utjecaj na sadašnjost i budućnost. Može, drukčijim licem prošlosti, poboljšavati njihov vrijednosni sistem.

Upravo to učinio je Amir Brka knjigom priča zaboravljenog pisca Todora Vujasinovića. Pred nama je, zahvaljujući Brkinom daru i znanju, iznikao pisac psihološke proze s tematikom dominantno vezanom za Drugi svjetski rat i partizanski pokret u njemu, koja ne slijedi ideološki normiranu sliku rata kakvu je diktirao soc-realistički poetički sistem nametnut od strane tadašnje, komunističke ideološke moći, iako je Vujasinović obavljao značajne funkcije u tadašnjem sistemu vlasti. Brka osvjetljava Vujasinovića i kao društveno-političkog radnika, i intelektualca, i partizanskog oficira, da bi, u vrlo inspirativnim interpretacijama, oslikao njegovu prozu. Nemalo je iznenađenje da visokopozicionirani pripadnik komunističkog pokreta u svojim partizanskim pričama ne slijedi nalog ideologije nego vlastitu umjetničku viziju u kojoj ponire u ljudsku psihu i um, da bi oslikao rat koji se internalizira u čovjeka i mrvi ga na bezbroj načina. Otud su Vujasinovićeve priče osobeni psihogrami čovjeka uhvaćenog u ratni užas, pa Brka u njima vidi univerzaliziranje ljudske drame u ratu, a ne njeno ideološko programiranje koje se, po nalozima soc-realizma, završavalo u herojskoj naraciji o partizanima i demonizaciji neprijatelja. Taj rat, sručen unutra, u čovjeka, napinje ljudsku supstancu do njenih krajnosti, a Vujasinović svoju prozu zasniva na principima individualizacije pojedinca, a ne njegove kolektivizacije – kako bi njegov herojski čin i život bili potvrdom istina ideologije, a ne relativnosti smisla ljudske egzistencije.

Takav Vujasinović predstavlja otkriće za ovdašnju književnu povijest i kulturu u cjelini – kao pisac skeptično intonirane slike rata i junaka negativnog iskustva unutar povijesnog užasa. Naravno, u skladu s tim postavlja se pitanje kako je bilo moguće da književna znanost i kritika zaborave Vujasinovićevu prozu. Mogućnosti odgovora na to pitanje ima bezbroj i niti jedna ne može računati na potpunu istinu. U slabo diferenciranim kulturama i instrumentariju za njihovo sistematiziranje nerijetko se događa da pojedine kulturne vrijednosti budu potpuno zaboravljene. Uz to, takve kulture, a ovdašnja, bosanskohercegovačka, i južnoslavenske u cjelini, pravi su primjer takve situacije: izložene su različitim vidovima ideologizacija. Bez obzira na to da li tê ideologizacije dolazile iz domena etnokulturnog ili komunističkog modela upliva ideologije u kulturu, one u pravilu idu za tzv. kanonskim mjerenjima kulture. Tako se kulture vide samo sa razine njihovih vrhova, a ne iz perspektive pluraliteta kulturnih praksi. Kanonizacija kulturu tjera da uvijek bude na početku, jer svaki novi tzv. ortodoksni kanon, vođen nalozima vrednovanja, poništava onaj prethodni i njegov sistem vrijednosti. Socijalistički kanon, definiran kao ideološko normiranje kulture, morao je zaobići Vujasinovićevu prozu, baš onako kako je Branka Ćopića npr. predstavljao kao partizanskog i humornog pisca, a ne i pisca koji propituje etičku dimenziju ratnog pobjednika, ukazujući u svojim romanima Prolom i Gluvi barut na crne strane partizanskog pokreta i slojevitu, tragičnu sliku rata. Etnokulturni kanon Vujasinovića isključuje iz sebe po mnogo osnova, po ideološkoj prije svega, jer se ne uklapa u zamišljenu predstavu čistote etničke kulture. Tako se kanon ukazuje kao redukcionistička slika kulture, a u društvu se nastoji predstaviti kao njena konačna istina.

Amir Brka preko granica oba ta dominantna kanona ponire u književnu praksu i donosi pred savremenog čitatelja i južnoslavenske interpretativne zajednice djelo pisca koji u svome vremenu, očito, nije želio nametati javnosti to djelo nego ga intelektualno odgovorno i spisateljski samozatajno dati na uvid javnosti i prepustiti ga njegovoj sudbini. Ona, ta sudbina, htjela je da se, više od pola stoljeća kasnije, u Tešnju, Vujasinovićevom rodnom gradu, pojavi pisac sa iznimno značajnim opusom kakav je Amir Brka, i da nam otkrije zaboravljenog pisca sugrađanina, a sve to u kontekstu kultura koje su međusobno povukle čvrste granice – zahvaljujući baš trijumfu ortodoksno shvaćenog etnokulturnog kanona. A neodrživost takvih granica pokazuje upravo Brkin zbir Vujasinovićevih priča, jer nikakve ideološke granice i vrijednosni sistemi ne mogu poništiti istinske umjetničke i kulturne vrijednosti.

Dva pisca, u razgovoru preko svojih djela, njihovih poetika i umjetničkih vizija, u empatiji prema goloj ljudskoj supstanci uhvaćenoj u tragiku povijesti, iznose danas na kulturni horizont taj razgovor i preko granice smrti. Jedan od njih, Todor Vujasinović, već odavno je s onu stranu vremena, a drugi, Amir Brka, čitajući njegovo djelo, osjeća poriv umjetnika da iznese u javnost davno zaboravljenu umjetnost. U nekoj vanvremenoj tački razgovora između ove dvojice pisaca zbiva se to čudesno sjedinjenje njihovih vremena, kulture, djela, na koncu i ljudskosti – zapitane o krajnjim granicama egzistencijalnog smisla. Rezultat je vanredan: ovdašnja kultura ima za sebe zaboravljeni pripovjedački opus, spašen od zaborava kao smrti u kulturi i iznova darovan jeziku koji tvori mreže u kojima postojimo.