TESANJ.NET stranica grada
Osnovni elementi etničkog identiteta svih naroda pa i Bošnjaka jesu zajednička kultura i tradicija te zajedničko porijeklo. Bošnjaci su narod koji je više stoljeća bio porobljen te je tokom perioda ropstva autohtona bošnjačka kultura i tradicija bilo izložena zatiranju tako da su Bošnjaci nakon što su (konačno) izvojevali slobodu jedno vrijeme lutali i tražili svoj (dobrim dijelom izgubljeni) narodni identitet. Svojevremeno je nobelovac Ivo Andrić rekao „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da takav narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.“ Ovaj Andrićev citat veoma dobro opisuje stanje uma bošnjačkog naroda nakon višestoljetnog ropstva. U ovom procesu lutanja i traženja svoga identiteta Bošnjaci su jedno vrijeme svoj etnički identitet vidjeli kao religijski identitet tj. smatrali su da isključivo muslimani mogu biti Bošnjaci. U tome smislu npr. Alija Isaković je izjavio: „Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac. To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati.“ Takvi potpuno neispravni stavovi još uvijek provejavaju u bošnjačkim intelektualnim krugovima, premda je danas već svima jasno da Bošnjaci svoj identitet grade na svojoj tradiciji i kulturi, a ne na bilo kojoj religiji. Istini za volju, gradnja narodnog identiteta utemeljenog na religiji je karakteristika i nekih naroda iz bošnjačkog susjedstva, te nevedeni (pogrešni) stavovi imaju svoje opravdanje u ovome fenomenu, ali Bošnjaci su smogli snage da prevaziđu primitivizam svojih susjeda te da svoje uzore traže u nastojanjima naprednih naroda Evrope.
Bošnjaci su tradicionalno narod sa više religija. U vrijeme neposredno pred okupaciju Bosne od strane Otomanske Imperije među Bošnjacima su bile zastupljene katolička kršćanska religija i krstjanska (bogumilska) religija te u manjoj mjeri pravoslavna religija i islam. Tokom stoljeća otomanske okupacije u BiH je potpuno iščezla krstjanska (bogumilska) religija, a u značajnoj mjeri se povećao broj sljedbenika pravoslavlja i islama. U prvoj polovici 19. stoljeća većina stanovnika današnje BiH su pripadali bošnjačkom narodu neovisno o religiji kojoj pripadaju. U to doba među Bošnjacima je bilo mnogo katolika pa i pravoslavaca. O ovome postoje sačuvani pisani dokumenti iz pera Ivana Jukića, Antuna Kneževića, Vuka Karadžića, Šaćira Kurtćehajića, Vase Pelagića i drugih. Dovoljno je citirati Antuna Kneževića koji je zapisao davne 1870. godine „Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim bošnjačkim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli „Jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“.“
Čak i danas kada je najgore biti Bošnjak te je iz čisto egzistencijalnih razloga pametno bježati iz bošnjaštva ipak ima izvjestan broj katolika i pravoslavaca koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci! Ova činjenica, da je čak i danas u najgorim vremenima ipak sačuvana mulitireligioznost Bošnjaka mnogo govori za sebe.
Može se reći da su osnovni elementi etničkog identiteta Bošnjaka: bosanski jezik, autohtoni bošnjački narodni običaji, bošnjački narodni simboli i karakterističan „bosanski duh“.
Karakterističan štokavski (danas ijekavski,a u prošlosti ikavski) govor se rasprostire od Drave na sjeveru pa do Jadrana na jugu i od Drine na istoku pa do Krke i Une na zapadu. Upravo je ovaj govor 1850. godine Književnim dogovorom u Beču kojeg je organizovao Vuk Karadžić uzet kao osnova za kreiranje srpskohrvatskog jezika. Štokavski ijekavski govor se jasno može razlikovati od srbijanske ekavice, zagorske kajkavštine i dalmatinsko-istarske čakavštine te od karakterističnog crnogorskog govora, a nevjerovatno je koliko se granice ovog govora poklapaju sa granicama nekadašnjeg Ejaleta Bosna iz 16. i 17. stoljeća. Još uvijek ima sačuvanih autohtonih bošnjačkih narodnih običaja iz vremena prije dolaska Turaka na ovo područje kao što su npr. običaji obilježavanja nekih narodnih praznika Jurjeva, Balogovijesti, Aliđuna (Ilindana) i drugih. Vezano za Aliđun (Ilindan) potrebno je navesti da je sveti Ilija svetac zaštitnik Bosne slično kao što je sveti Đorđe zaštitnik Engleske. Biskup fra Pavao Dragićević tražio je od Vatikana da se sveti Ilija slavi kao zaštitnik Bosanskog Kraljevstva. Vatikan je udovoljio njegovom zahtjevu 1752. godine. Aliđun (Ilindan) se slavi 2. avgusta. Molitva za kišu koja se uči za Aliđun (Ilindan) je kod muslimana Bosne sačuvana u izvornom obliku iz paganskog doba za razliku od kršćana Bosne kod kojih je pod uticajem svećenstva prilagođena.
Glavni narodni simboli Bošnjaka su grb kraljevske dinastije Kotromanića sa šest ljiljana na plavoj podlozi i zlatni ljiljan. U februaru 1991. godine Skupština SR Bosne i Hercegovine je donijela Odluku da se pristupi promjeni Ustava SR BiH te da se, u svezi s tim, donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercegovine. Uskoro je sastavljena stručna skupina sa zadatkom da naprave nove simbole BiH. Tu skupinu činili su arheolog Hasan-Mirza Ćeman, historičari Tihomir Glavaš, Boris Nilević i Enver Imamović, dizajner Zvonimir Bebek te pravnici Vedran Hadžović (koordinator) i Kasim Trnka (konsultant). Stručni tim predlagao je da podloga zastave bude svjetloplave boje, koja simbolizira mir, blagostanje, zajedništvo i sl. Ta boja predložena je po uzoru na onu Ujedinjenih naroda. Novi grb BiH se, po prijedlogu, trebao nalaziti na sredini zastave. Grb je bio temeljen na izgledu sačuvanom na nekolicini srednjovjekovnih kraljevskih pečata i kovanica. Međutim, stručnoj skupini je najvažniji izvor za grb bio posmrtni plašt prvog kralja Kraljevine Bosne Tvrtka I Kotromanića, koji je nađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog. Tada je određeno da novi bosanskohercegovački simbol bude ljiljan iz vremena Kraljevine Bosne koji odgovara endemskoj bosanskohercegovačkoj podvrsti ljiljana, Lilium Bosniacum Beck koja raste na obroncima Igmana i Sutjeske. Neosporno da ljiljani Kotromanića potiču od grba francuske dinastije Anžuvinaca koja je imala velik utjecaj na razvoj bosanske heraldike. Grb i bijela zastava sa ljiljanima su usvojeni maja 1992. godine i bili su u upotrebi do 1998. kada su odlukom visokog predstavnika nametnuti sadašnji grb i zastava BiH koji nemaju nikakvo kulturno-historijsko utemeljenje. Međutim u periodu od 1992. pa do 1998. godine grb i zastava sa ljiljanima su „prirasli srcu“ bošnjačkog naroda te su danas defakto najznačajniji narodni simbol Bošnjaka zajedno sa himnom „Jedna si jedina“ koja je također jedno vrijeme bila državna himna BiH.
Jedan od značajnih elemenata bošnjačke kulture koji je teško opisati, ali ga svi Bošnjaci osjećaju veoma dobro, jeste ono što bi se moglo nazvati „bosanski duh“. Svi koji odu iz BiH u inostranstvo pa makar to bio odlazak do Beograda ili Zagreba veoma dobro osjete nedostatak toga karakterističnog bosanskog ozračja.
Amir Halep
