TESANJ.NET stranica grada
Bošnjacima u prošlosti nije baš bila neka vrlina zapisivanje onoga što se u životu događa, i što je njegov sastavni dio i da tako ostavljaju pisane tragove.Tada bi bili u pamćenju bogatiji i u prilici da se iz prošlosti više izvlače potrebne pouke. Naravno, da je bilo hroničara (Bašeskija, Kreševljaković), publicista, književnika, pjesnika i drugih iza kojih su ostajali pisani tragovi i saznanja o duhovnoj baštini, ali mnogo toga je sigurno moglo ostati puno više.
Bio sam u prilici da nešto aktivnije učestvujem u javnom životu. Nisam bio sistematičan u bilježenju ali neke zabilješke sam pravio i sačuvao. Ovo je pokušaj da se iznesu neke od informacija i saznanja koja su manje poznata ili su već zaboravljena, a odnose se na posljednjih 5-6 decenija.
Prva TV emisija o Tešnju za jugoslavenski TV dnevnik emitovana je 3.februara 1973.godine. Zanimljivo je da je dio govorne emisije sniman u Sisku (vjerovatno iz tada ograničenih tehničkih mogućnosti), a u njoj su učestvovali Izudin Aličehajić, Avgustin Mandić i Ismet Dubošlić.
Među tim prvim TV emisijama, bila je u namjeri jedna sa atraktivnom i pomalo senzacionalnom temom. Krajem šezdesetih godina po štampi se pisalo kako na području Tešnja jedan broj građana prima visoke penzije iz Njemačke za učešće u Vermahtu 1941 – 1945.godine. Tema je imala svoj ne samo socijalni već i politički aspekt.To je bio povod Borislavu Mihajloviću Mihizu, književniku, publicisti i TV režiseru iz Beograda da na ovu temu napravi ekskluzivnu reportažu. Najavio se u Općinu u kojoj nije bilo protivljenja da to uradi ali mu je dato do znanja da neće postići svoju „ciljanu„ ekskluzivnost. Bio je uporan imao je ime i prezime jednog „esesovca “. Otišao je do njega. Ovaj ga je sa svojom suprugom srdačno dočekao, počastio, mada nije znao s kojom namjerom je došao. U povratku u Općinu pričao je svoje utiske : Više male djece trčkalalo je oko njega i snimatelja, iz domaćina je isijavala neka blagost, dobrota i zaokupljenost svojim siromaštvom. Na pitanje je li u vojsci bio dobrovoljac, objasnio mu je da je uhvaćen u raciji, da su mobilisani na prisilan rad u Njemačkoj, da je sa njim bilo nekoliko vršnjaka osamnaestogodišnjaka i nešto starijih i da su vrlo brzo, morali obući vojne uniforme i upućeni na obučavanje, a zatim i na front. Mihajloviću, sa ovim dojmovima namjeravana priča ne bi bila ni zanimljiva, a kamoli senzacionalna. Odustao je od namjere. Ali kao profesionalac nije iz Tešnja otišao bez snimljene emisije. Napravio je jednu odličnu i afirmativnu emisiju za jugoslavenski dnevnik o gradu, njegovoj bogatoj kultrurnoj tradiciji, kulturnoistorijskim spomenicima o ljudima sa naglaskom da su na ovim prostorima vijekovima održavani dobri međunacionalni odnosi pa i za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada nije bilo progona i stradanja Srba u Tešnju, sa relativno malim brojem civilnih žrtava rata. Nije moguće u ovakvim osvrtima izbjeći razmišljanja i usporedbe sa onim što se na ovim prostorima događalo Bošnjacima 1992. – 1995. godine. Da se vratim prethodnom, eto, publicisti se dogodilo da ima jedan cilj i namjeru, a okolnosti i realnost „nametnu“ sasvim jedan drugi pristup i uradi nešto zahvalno što nije bilo predviđeno.
U 1977.godini napravljena je „inventura“ svih do tada izvršenih geoloških istraživanja na tešanjskom području.Taj dokument o prirodnim resursima urađen je uz pomoć Tešnjaka dipl.ing. Marka Jelića, sekretara Geološkog zavoda Jugoslavije u Beogradu. Primjerci tog elaborata trebalo bi da se nađu u arhivi Općine Tešanj. U njemu se pored ostalog nalaze locirane mineralne sirovine.Tako se na području Krnjina, na lokalitetu Miljanovci, Omanjska, zatim Sejmen Polja nalaze veće naslage kvarcnog pijeska i uglja. Uglja ima u selu Mekiš, vjerovatno ogranci ugljenokopa u Brezovim Danima (Maglaj) koji je djelimično bio i u eksploataciji. Nalazišta bentonita koji se koristi u naftnoj industriji nalaze se na lokalitetima Raduša, Ljetinić i Žabljak. Na geološkim kartama Trebačkog brda sa širim okruženjem (Jablanica, Ripna, Karadaglije ) „ucrtani“ su metali: bakar ,olovo, cink, arsen i željezna ruda. I neki toponimi na ovom području, kao što su kovačnice, kovači, majdan i drugi upućuju na zaključak da se nekada na ovim lokalitetima vršila eksploatacija i prerada ovih metala. Na više mjesta kao što su Trebačko brdo, Mrkotić i druga, su nalazišta kamena sa višestrukom primjenom. U Kaloševiću i Vrelima su nalazišta granita, koji se jedno vrijeme koristio za proizvodnju granitnih kocki za puteve i nadgrobne spomenike. Rijeka Usora je sa neiscrpnim količinama pijeska i njegova eksploatacija bi trebala biti u funkciji regulacije rijeke, a time i zaštite od poplava i sprečavanja uništavanja poljoprivrednog zemljišta. Eksploatacija, koliko mi je poznato, vrši se već dugo vremena nekontrolisano i bez plaćanja naknade ili možda samo djelimično, a radi se o značajnom izvoru sredstava. Prema mišljenjima geologa, Općina ne oskudijeva podzemnim vodama. Na južnim padinama Krnjina u zoni Miljanovaca, Lončara i Piljužića otkrivena su veća nalazišta pitke vode. O mineralnim vodama i kvalitetu ovih tešanjskih voda dosta toga je poznato javnosti.
Grad je 7. i 8. maja 1977.godine bio uspješan domaćin obilježavanja 20-godišnjice izlaženja lista NEVEN, koji je u većim tiražima iz Tešnja odlazio na širi prostor Jugoslavije. Tim povodom održano je savjetovanje o dječijoj štampi, prvo ove vrste u BiH. Tom prilikom prisutvovao je veći broj pisaca za djecu.
Tešanj je bio član Stalne konferencije gradova Jugoslavije. Na jednogodišnjim skupovima delegacija gradova raspravljalo se o nekoj od aktuelnih društvenih tema. Na jednoj od skupština tema je bila stambena izgradnja. U publikaciji koja je korištena, pored ostalog, navedeno je da je sa stanjem u junu 1977.godine od 71 grada, članova Konferencije samo u šest izgrađeno više indivualnih stambenih objekata nego u općini Tešanj. Bilo je izgrađeno 434 pomenuta objekta, a broj izdatih dozvola iznosio je 732. Po broju izdatih dozvola Tešanj je bio drugi u BiH.
Decembra 1977. godine Savezni centar civilne zaštite Jugoslavije dodijelio je Općini Tešanj Zahvalnicu – priznanje za uspješnu organizaciju i rad, posebno u vrijeme velike poplave godinu dana ranije u Tešnju.Ovo priznanje dobilo je samo 11 općina u cijeloj državi,a iz Bosne i Hercegovine samo još Bihać.
Činjenice kao što su članstvo u Konferenciji gradova,među sedamdeset i jednim gradom u bivšoj državi, i dobijanje najvećeg državnog priznanja Civilne zaštite, kao i neka druga događanja i obilježja, dio su urbanog kontinueteta, uspješnosti i tradicije.U ovoj sredini mnogo toga nije od “ jučer“ i to treba imati u vidu u prezentiranju prilika i događanja iz prošlosti.
U 1976.godini od strane Izvršnog vijeća BiH odnosno Sekretarijata za zakonodavstvo i upravu pokrenuta je inicijativa o ukidanju Opštinskog suda u Tešnju i prenošenje njegovih nadležnosti u Osnovni sud u Doboju. U Tešnju je trebalo ostaviti samo jednu ispostavu ovog suda u čijoj bi nadležnosti bili samo administrativni poslovi. Inicijativom su bili obuhvaćeni i još neki sudovi u manjim mjestima.Uz velike napore, argumentirajući potrebu opstanka ovog suda korišten je i podatak o višestoljetnom postojanju više oblika sudstva, većeg broja stanovnika, troškova koji bi nastali po stanovnike i pravne subjekte prenošenjem nadležnosti suda u Doboj. Održano je više sastanaka u Tešnju i Sarajevu na kojima se veoma žučno raspravljalo, nakon čega su uvaženi pomenuti i drugi argumenti, pa se odustalo od ove inicijative.
Slično je bilo i sa ukidanjem Filijale Službe društvenog knjigovodstva u Tešnju. Ova inicijativa je došla u vrijeme kada je privredni razvoj bio u svom usponu a poslovi i platni promet u ovoj službi bili u porastu. Ova odluka je bila i realizirana, ali je nakon 2-3 mjeseca uporne borbe političkih i privrednih subjekata, Filijala Službe društvenog knjigovodstva ponovno otvorena.
Jedna od uspješnih i bogatih manifestacija u Tešnju bila je prilikom obilježavanja dana oslobođenja Tešnja (9.9 1944 – 9.9.1974). Pored veoma bogatog društvenog, kulturnog i sportskog programa istog dana puštene su u rad tri fabrike: Fabrika autosvjećica Enker, Fabrika prečistača i Fabrika konfekcije Napredak. Tom prilikom gosti su bili borci NOR-a, visoki predstavnici javnog i političkog života Republike i susjednih i drugih općina i učenici (tada već ljudi sa porodicama) Doma za ratnu siročad, koji su u Tešnju boravili nekoliko godina, i mnogi drugi gosti.
U Tešnju se šah organizirano počeo igrati 1950.godine. Formiran je šahovski klub. Ovu zabilješku pravim na osnovu zapisnika o odigranom meču između Š.K. „Edo Blažek“ Teslić i ŠK „Edhem Ajanović“ Tešanj. Jedino što je u zapisniku nečitko je kada se meč u Tesliću održao. Prema sjećanju nekih starijih šahista bilo je to 1951. ili 1952. godine. Za tešanjski klub su nastupili: Halid Hafizović, Alija Galijašević, Vahdet Smailbegović, Rizah Mulabdić, Meho Mehićić, Smail Galijašević, Fahro Dizdarević, Hamzalija Bajraktarević, Muharem Čehajić, Alija Turalić, Hajrudin Hadžismailović i Safet Livnjak. Teslićani su pobijedili sa rezultatom 8,5 : 3,5. Pobjede su izvojevali: Hafizović, A.Galijašević i Bajraktarević dok je Mulabdić remizirao.
Posljednjih godina u Općini se mladi ljudi sve više uspješno bave različitim sportovima, o nekima se ranije nije ni razmišljalo, postoje takmičarske ekipe u više naselja i to je naravno pohvalno. Međutim, u pitanju je kvantitet, jer se ove ekipe takmiče u nižim rangovima takmičenja sa malim izuzecima. Neki sportovi skoro da su „zaboravljeni“,kao što je odbojka (seniori su ranije bili među najboljim ekipama u ovom dijelu BiH), pojedine discipline atletike, stoni tenis i još neki. Slična je situacija sa šahom. Postoji klub, koji ima svoje prostorije, svoju tradiciju, imao je i dobre takmičarske rezultate. Ipak danas, sve se svodi na poneki turnir prilikom obilježavanja općinskih praznika. U klub „svraća“ samo par šahovskih entuzijazista, a prije 6-7 godina, organiziranim radom sa mladim bilo je više dječaka i omladinaca koji su na turnirima osvajali prva mjesta od kantonalnog do državnog nivoa. Kad je riječ o tradiciji treba imati u vidu da je Tešanj bio odličan organizator dva polufinalna turnira za prvenstvo BiH, da je klub „Edhem Ajanović“ bio polufinalista kupa BiH i učesnik na više turnira na regionu i na republičkom nivou. Tešnjak Haso Smailbegović bio je šahovski majstor, a titula velemajstora izmakla mu je „za dlaku“. Halid Hafizović je u svoje vrijeme bio među desetak najboljih šahista u BiH, a slijedio ga je Berzad Vilašević koji je također bio u vrhu bosanskohercegovačkog šaha i najbolji na bivšem dobojskom regionu. Adnan Tahirović, kao student u Italiji na jednom jakom turniru u Milanu bio je prvi. Bahrija Krdžalić, boraveći poslovno kao radnik „Pobjede“ pobijedio je na turniru u nekom njemačkom gradu. Klub je organizirao veći broj simultanki u kojima se igračima iz Tešnja pružala šansa da igraju sa više svjetskih velemajstora. Nekoliko godina za Š.K. igrao je Aco Nejman, u Tešnju radio kao profesor. On je, kada su neke šahovske simultanke igrane u Doboju sa jačim igračima iz više općina, pobijedio tri vrhunska velemajstora. Ovako bogatu tradiciju Kluba ne bi trebalo zanemarivati. Dobro bi bilo da se poradi na tome da se ovi „zaboravljeni“ sportovi ponovo bolje organiziraju i nastave sa uspješnim radom i takmičenjima.
