Legenda o meni

Ja sam jedna od onih koje su živjele u pogrešno vrijeme. Drugi su moju mladostosudili na samoću razdvojivši me od moga najdražeg, a time su i moj vječni počinak zapečatili legendom. Čak je i moj mezar na samoći. Društvo mi pravi samo poneka zaljubljena djevojka koja ostavi dar na mom mezaru da bi sačuvalasvoju ljubav.

Stojim iza drveta i posmatram djevojku kako na moj mezar ostavlja dar. Koja li je muka nju ovdje dovela? Ne dolaze ovdje oni koji su sretno zaljubljeni. Svi koji dođu da me posjete, ispričaju mi svoju priču, a ja svoju još nikome ispričala nisam. Evo, ispričat ću je sada vama…

*

Bila sam najljepša djevojka u mom selu. Vitka kao jela, hitra kao srna, duge crne kose i plavih očiju. Bezbrižna i sretna mladost koja je živjela pod budnim okom ponosnih roditelja. Jedini način da izađem iz njihovih okova bio je odlazak na izvor. Tamo sam prvi put ugledala Ahmeda. Visok i crn, skriven u pogledu svake djevojke. Sve su za njim uzdisale, a bio je samo moj. Naš jedini grijeh bio je što sam ga voljela i što me je volio. Svaki moj dan je prolazio u iščekivanju odlaska na izvor, jer sam znala da ću ga tamo vidjeti. U početku sam mislila da on mene ne primjećuje dok nije pokucao jedne večeri na moj pendžer.

Ustala sam iz kreveta i na vrhovima prstiju došla do pendžera da ne probudim majku. Kada sam provirila na polje, dah mi je zastao u grudima. Ruke mi zadrhtaše, ne mogu da otvore penžer. Onda tiho čujem njegov glas kako doziva „Esma! Esma!“ Ja sva usplahirena drhtim. Zar je moguće da je došao baš meni.

Nekako otvaram pendžer i čujem njegov glas: „Već sam mislio da nećeš otvoriti.“ A ja šutim, ne znam šta da mu kažem. A kako bih i znala, meni pod pendžere niko nikada nije ni dolazio. Samo se smješkam i govorim mu: „Idi, čut će te otac i majka.“ A on neće pa neće. Ja ga tjeram, a drago mi što ne ide.

Sa pjesmom prvih pjetlova, pozdravismo se i on ode sa obećanjem da će sutra opet doći. To sutra je dolazilo neprestano jedno za drugim, a ja sam danju živjela za noć, jer sam znala da ću ga vidjeti, da će mi on doć’.

Prolazile su noći, mjeseci, a onda njegova majka pokuca na naša vrata. Bila je u staroj, iznosanoj odjeći, ali čista i namirisana. Od mog oca ona zatraži moju rukuza svog sina. A moj otac onako ponosan, ponizi je.

„Pogledaj naše dvore. Pa zar da iz ovih dvora damo svoju jedinicu u tvoj kućerak za tvog jadnog sina? Kako si imala obraza da pokucaš na naša vrata? U kakvoj si to odjeći samo došla? Zar se u tome u prošnju ide?“

Uvrijeđena, žena bez riječi izjuri iz naše kuće. U meni se nešto prelomi, kao da mi srce puče na dva dijela. Ali ne smjedoh progovorit. Samo onako tužna i jadna slušam oca i majku kako joj se podsmjehuju: „Koja bezobraznica. Zar misle da su ravni nama? …“
Kada pade veče Ahmed pokuca na moj pendžer, a ja sam mislila da ga više nećuvidjeti. On reče da njegovo srce pripada samo meni i da mu niko ne može suditi.

To me malo smiri i moje srce poče normalno da kuca. A onda jedne večeri Ahmed reče da mu je mati isprosila aginu kćerku, a nije ga ni pitala. Reče da ne može ništa učiniti da to spriječi, da je sve gotovo. I više nije dolazio.

Ne prođe nekoliko sedmica, a u selu se napravi velika svadba. Cijelo selo je pozvano, osim moje porodice. Cijelu tu veče svirala je harmonika, pjesme su se redale jedna za drugom, a ja sam sjedila na pendžeru i lila suze, dok mi je glavu stezao neki snažan obruč. Od te noći sam prestala i da jedem i da pijem. Da me majka nije tjerala, ne bih izlazila iz kreveta. Ma to veče ja sam umrla, samo još duša nije napustila tijelo. A duša je bila uz mog Ahmeda. Zabrinuše se i moji bogati roditelji. Liječili me razni doktori i vračari, ali niko nije imao lijek za slomljeno srce.

Diže se Ahmedova mati sa snahom, aginom kćerkom, po selu hodati. Cijelo selo poče pričati kako se Ahmed usrećio, kako mu je mlada lijepa, kako je postao agin zet. Kako je bolje prošao sa njom nego da je mene oženio. Njegovoj majci sada bi drago što moj otac nju odbi. Svud po selu se hvališe snahom, te dobra, te lijepa, te vrijedna, te agina kćerka.

Opet se moji roditelji uvrijediše. Kupiše mi najskuplje haljine, dukate, nanule, pa me šalju na izvor po vodu, da selo vidi kakvu kćerku imaju. Dolaze meni opet momci pod pendžere, ali ja ga ne otvaram. A onda mi majka moja reče:
„Esma, kćeri moja, on se oženio. Da te volio kao ti njega, došao bi na koljenima i molio tvoga oca da te da. Čim je ugledao bolju priliku, oženio je aginu kćerku. Kćeri, uvehnut ćeš kao cvijet u ovoj kući, mlada si i lijepa, otac će te dati prvoj dobroj prilici. Večeras je pijer u gornjem selu. Izađi dok još možeš.“

Slušam majku, a obruč oko moje glave sve se više steže. Nikad me glava ne prestade boliti od Ahmedove svadbe.

Rekoh majci: „Boli me glava, ako izađem iz kuće, ne znam hoću li se živa vratiti.“

A majka neće ni da čuje, već mi pripremi haljine i dukate i natjera me da idem.

Probudi se i u meni neki ponos i ja otiđoh. Čitavu večer su momci oko mene obilazili, a ja se smijala i veselila, iako je duša u meni plakala. Kad krenusmo kući, sve djevojke usput pjevaše, samo ja šutim. U blizini Ahmedove kuće djevojke utihnuše i počeše priču o najljepšem paru u selu.

Meni u glavi odzvanjaju majčine riječi „da te volio došao bi klečeći pred oca…“

Obruč oko glave me jače stegnu, a ja prikupih svu snagu i zapjevah što snažnije mogu: „Moj dragane, što me zaboravljaš? Ja te čekam, a ti se ne javljaš.“

Ne odmakeh daleko od njegove kuće, a ja čuh kako me doziva njegov glas, kao i one večeri kada je prvi put došao pod moj pendžer: „Esma! Esma!“

Zastadoh, a drugarica me povuče: „Esma, ne budi luda, on je oženjen.“ A ja pomislih: „ Da sutra umrem, ostat ću s njim.“Tad me prvi put uzeo za ruku. Kroz moje tijelo prođoše trnci i sva zatreperih.

Bez riječi me odveo pod stablo, na kraju livade. Sjeli smo i pričao mi je do zore.

Rekao je da ne voli svoju ženu, da je očima ne može gledati, dan i noć mu prolaze u kafani, majka ga klete, moli da dođe kući svojoj ženi, a on joj odgovara: „Ti si je dovela, eto ti je.“

Željela sam da ta noć traje beskonačno, ali je prošla. Sa prvim zrakama sunca, on me otprati do kuće. Majka me vidjela s pendžera i pođe za mnom u sobu.

„Nesretnice, kad otac za ovo sazna, ubit će te.“

„Neće majko, sama ću sretna umrijeti. Ukopajte me na livadu pored starog drveta gdje sam sada pričala sa Ahmedom.“

„Ukopat će te otac na kućnom pragu kad ujutro čuje šta si uradila, nesrećo.“

S mene sav teret pao, ništa me više ne boli. Duša mi zadovoljna onim što je čula od Ahmeda. Nije lagao kada je rekao da je njegovo srce zauvijek moje. Nije mogao protiv svoje majke, kao ni ja protiv svog oca. Nažalost, njihov ponos bio je veći nego njihova ljubav prema nama. Ponosom su zapečatili naš život i našu sudbinu.

Spremila sam se u krevet, znajući da više neću ustati. Nisam bila uplašena. Osjećala sam neki mir u svojoj duši. Ušla sam u krevet i usnila svoj posljednji san, da vječno sanjam sebe i Ahmeda.
Ujutro selom puče priča „Esma i Ahmed, noć proveli skupa, na livadi pod starim drvetom.“ Kad vijest dođe do mog oca, on bijesan ujuri u sobu i zateče me
mrtvu u krevetu.
Zbog sramote selo ne dozvoli da me pokopaju na seoskom mezaru, već me pokopaše na livadi pored starog drveta, gdje je jedna moja noć bila sretnija nego
cijeli moj život.
Kada je Ahmed čuo da me više nema, povuče se iz kafane, utonu u sebe, ostari preko noći. Rodi mu žena kćerku jedinicu, i on je nazva Esma. Dolazio je on i na moj mezar svaki dan dok je bio živ. Pričao mi svoje jade, a ja sam ga slušala. Ali i on je odavno umro. Dolazila je i majka često. Satima bi sjedila pored mog mezara i plakala, a oca nije bilo. A onda jednog dana, pojavi se i on. Nikad u životu oca nisam vidjela da plače, a tada je plakao iz sveg srca. Na odlasku mi je rekao oprosti. Par dana poslije i on je umro.
Od tada u selu nasta legenda o meni. Rekoše, ko daruje moj mezar, njegova će ljubav biti sretna. Prošlo je mnogo vremena i drugačijim životom žive današnje djevojke, ali ljubavni jadi oduvijek su bili i ostali isti. Vrijeme je već izbrisalo moje ime sa kamene ploče, ali legenda o meni će živjeti dok god je nesretnih ljubavi.

Eto, to vam je priča o meni.

Hajra Karahodžić
učenica IV razreda gimnazije “Musa Ćazim Ćatić” Tešanj