Alija Galijašević / MAHMUTEFENDIĆI

( Kočijaš učitelj plesa )

Za tešanjski kraj je karakteristična jedna pojava etnološke, odnosno porodične osobenosti u bošnjačkim porodicama,  a to je promjena prezimena. Naime, nisu rijetki slučajevi da se prezimena starih porodica preimenuju u nova prezimena. Razloga vjerovatno ima više, ali pošto se to događa u porodicama sa mnogobrojnim članovima, moguće da bude prisutna želja potomaka da se i po nečemu međusobno razlikuju. Po pravilu, neke od ličnosti u porodicama, svojim sposobnostima, bogastvom, ugledom, položajem koje u društvu zauzimaju, obavljenim hadžom u ranijim vremenima kada su rijetki tu mogućnost mogli koristiti, same po sebi, simboliziraju i predstavljaju svoje uže članove porodice.Tako dolazi da se prema njihovom imenu ili položaju počinju nazivati njihovi najbliži srodnici. Prezime se „ izvodi „obično iz imena djeda ili pradjeda.

Evo i nekih primjera: Eminagići su dobili ime po Emin – begu Kapetanoviću, od Šehagića se „odvojila“ loza Ferizbegovića, jedan dio članova porodice Šišić, nazivaju se Hadžimehić, od Brka – Brkić i drugi.

Najviše preimenovanja dogodilo se u porodici Galijašević, (koja se pod sadašnjim nazivom) spominje 1744.godine, kada, prema Sidžilu Tešanjskog kadiluka (1740 – 1752) braća Ali-aga i Ahmet-aga sinovi Mustafe zakupljuju na godinu dana Gazi Husrev-begov vakuf.

Iz ove mnogobrojne porodice razvile su porodice: Mahmutefendić, Hadžiisić i Hadžimujić. Ove promjene evidentirane su u gruntovnici Suda u Tešnju.

U porodici Galijaševića, živio je Mahmut (1810-1895), veleposjednik sa imanjem i boravkom u Logobarama nedaleko od Tešnja. Po njemu se odvojila jedna loza Galijaševića pod novim prezimenom Mahmutefendić. Nisu zabilježeni razlozi ovog preimenovanja, ali se može pretpostaviti da je Mahmut bio ugledan i uticajan čovjek pa je njegovim potomcima inponiralo da po njegovom imenu uzmu novo svoje prezime.

Sin Mahmuta, Hasan odselio je iz Tešnja u Sarajevo, a zatim u Konjic, zaposlio se u fabrici „Igman „a radio je kao direktor Centra za obrazovanje kadrova. Njegovi sinovi su književnici Kemal i Sead.

Iz porodice Mahmutefendića poznata ličnost je Abas Mahmutefendić, profesor, direktor Trgovačke akademije u Tuzli od 1946.godine, a zatim i Više ekonomsko – komercijalne škole u Sarajevu. Bio je savjetnik u Izvršnom vijeću SRBiH. Napisao je osam naučnih radova a pisao je i udžbenike za đake i studente.

Književnik, Kemal Mahmutefendić sa velikim književnim i pjesničkim opusom živi u Zenici. On je jedan od najboljih pjesnika Bosne i Hercegovine, te čest gost na književnim manifestacijama u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju. Napisao je 18 zbirki poezije, 10 proze, a pisao je drame i aforizme. Član je Društva pisaca Bosne i Hecegovine. Više njegovih djela prevedeno je na strane jezike. Jedna od njegovih mnogobrojnih pjesama je posvećena upravo tom porodičnom naslijeđu.

Sead Mahmutefendić, mlađi brat Kemalov, je takođe književnik sa zavidnom afirmacijom kao romanopisac, takođe sa velikim književnim opusom. Autor je 30 knjiga. Živeći i radeći u Hrvatskoj (Rijeka), oko četiri decenije, postao je član Društva pisaca u ovoj susjednoj zemlji, član je Društva pisaca Bosne i Hecegovine. Sead, unazad dvadesetak godina živi i radi kao profesor književnosti i latinskog jezika u Sarajevu. Dok sam pripremao ovaj tekst, pročitam u listu „Oslobođenje“ od 24.12.2015, da je roman Seada Mahmutefendića „Draž i užas laži“ nominovan iz Hrvatske za prestižnu nagradu IMPAC Dublin Award 2016, koja se dodjeljuje za književna djela objavljena na engleskom jeziku, kao i romane koji su prevedeni na engeski. Zanimljiva je informacija vrijedna pažnje, kako se u pomenutom listu navodi, da je ova knjiga u konkurenciji nekoliko hiljada knjiga, ušla u izbor od 160, a u aprilu slijedeće godine će taj izbor biti sveden na 10. Pobjednik će se znati u junu 2016.godine.

Ismet Mahmutefendić bio je predsjednik Sreza Tešanj, prvih godina poslije završetka Drugog svjetskog rata, a zatim je preselio u Zenicu. U Medicinskom cenrtu u ovom gradu obavlajo je više rukovodnih dužnosti.

Abaza Mahmutefendića, sin Tahir, doktor je ekonomskih nauka i predaje već duže vremena na Univerzitetu Kembridž u Londonu.

U Tešnju žive porodice Mahmutefendić, a među njima i Rušto Mahmutefendić, diplomirani pravnik, dobar poznavalac francuskog jezika. Jedno vrijeme, Rušto je obavljao rukovodne dužnosti u ZE – DO kantonu, bio je predsjednik Osnovnog suda u Tešnju, imao je i svoju advokatsku kancelariju. Sada radi u Sarajevo – osiguranju, Filijala u Tešnju u kojoj je neko vrijeme obavljao dužnost direktora.

Kako se o navedenim Mahmutefendićima puno više zna kao književnicima, intelektualcima i javnim radnicima, dužan sam u ovom osvrtu slijediti i podnaslov ovog tekst i nešto više pažnje posvetiti i jednoj neobičnoj i „netipčnoj“ ličnosti iz ove porodice.

Riječ je o Muhamedu Mahmutefendiću, bratu Abaza i amidži Kemala i Seada, rođenom u Tešnju. Zabilješku pravim o ličnosti u kojoj se, na određen način, odslikava i simbolizira ta neka vitalnost i snalažljivost u životu Tešnjaka, potreba za obrazovanjem, njihovo poduzetništvo i uspješno prilagođavanje životnim uslovima i prilikama.Muhamed nije imao veće formalno obrazovanje, ali se isticao svojom inteligencijom i snalažljivošću. Bio je vrijedan radnik i nije se libio nikakvih „običnih „ poslova. Zapamćen je u Tešnju kao vrijedan kočijaš, čime se usješno bavio dok je živio u ovom gradu. A onda mu se, za duže vrijeme, izgubio trag. Nije se znalo gdje je otputovao i gdje živi. Ipak, saznalo se da je neko vrijeme bio šef policije u Travniku. Poslije se preselio u Sarajevo. Nije se u Tešnju znalo šta radi i čime se bavi, dok jedan njegov poznanik nije slučajno, šetajući jednom od prometnih ulica u Sarajevu, na vratima neke dvorane zapazio naslov: „ Muhamed Mahmutefendić, učitelj plesa“ sa naznačenim vremenom kad učitelj daje časove. Očevidno da je Muhamed bio i pomalo nemirnog duha, pa je nekim svojim poslovima dospio i do Makedonije gdje je neko vrijeme radio, da li kao učitelj plesa ili se bavio nekim drugim zanimanjima. U Sarajevu je u poodmaklim godinama završio Srednju školu, a zatim i Višu ekonomsko – komercijalnu školu, nakon što mu je brat Abaz preselio u Sarajevo i bio direktor ove škole. U ovoj školi je kao profesor radila i Abazova supruga koja je predavala predmete, Privrednu matematiku i Političku ekonomiju.. Muhamed je pričao, da kad je upisao školu brat mu je rekao: „Pazi, nećeš zbog mene i moje supruge imati nikakav popust. Inteligentan si, iskusan, sjedi i uči samo ćeš tako završiti ovu školu. “ I kad je probao da se malo „provuče“, pričao bi: „Bogami, i obarali su me i davali loše ocjene kad kod nisam dobro naučio gradivo“. Muhamed je formirao porodicu, imao djecu, koja su se „bacila na oca“, i uspjela u životu. Na kraju treba reći da je ovaj snalažljivi Tešnjak, naumio i „stigao“ otići i na hadž.

Pojedinci sa svojim osobenostima, inteligencijom, dogodovštinama, skloni avanturizmu i drugim neobičnostima u svom ponašanju i životu uvijek su privlačili pažnju svojih sugrađana.Oni su bili predmet raznih prepričavanja, a nekima se od njih i uveličavala lična „sposobnost“. O Sabitu Abduzaimoviću, legionaru broj 71.900, napisana je i knjiga o njegovim doživljajima po Africi, Španiji i zemljama Sjevera. O veoma kontraverznoj ličnosti Tahira Vardalije i njegovim avanturama i dogodovštinama iz perioda vladavine Austro-Ugarske postojale su „senzacionalne“ priče i kako ništa nije zapisano (koliko je meni poznato), već su zaboravljene. Iz novije generacije neki Tešnjaci u ovom kontekstu pominju i Hakiju Zejnolovića. Valjda će o ovakvim zanimljivim ljudima, kakvih uvijek ima, u budućnosti biti i više pisane riječi.