TESANJ.NET stranica grada
Samo sam dva prava čuda vidio u Bosni. Jedan je Akhisar, poznatiji kao Prusac, sa svojim velikim Hasanom Kjafi Prušćakom, Ajvaz Dedom i njegovom raspuklom stijenom.
Drugi je Tešanj, sa svojim čudesnim pojavama, događajima i ličnostima, koje bi ovdje bilo teško i nepotrebno nabrajati, znate ih uostalom i sami.
Da ne bih išao u daleku prošlost, zadržat ću se na tri pojave iz aktuelnog vremena. Prva je fenomen privrednog razvoja ovoga malog prelijepog grada i regije, koji zapanjuje svakoga ko ovde dođe i prođe cestom što od Jelaha vodi do Tešnja i njegove okoline.
Drugi je fenomen u kojem se upravo nalazimo, ova nova novcata zgrada biblioteke, podignuta ni četvrt stoljeća nakon velike paljevine biblioteka i zatvaranja ustanova kulture u Bosni i Hercegovini, muzeja, galerija, pozorišta, zamiranja kulture i obrazovanja općenito. Drugi spoemuti fenomen je, logično, posljedica prvog, otuda privreda u u ovoj ovoj prilici koja se tiče samo kulture.
Treći fenomen su građani Tešnja, koji su omogućili prva dva fenomena, te pojedinci po kojima se ovaj grad pamti i zapamti, a ja bih govorio samo o jednom, zbog kojeg smo se, uostalom, i sastali ovdje večeras. O Ahmettu Hunduru i njegovom umjetničkom djelu. Ali i o fenomenu pojave jedne ovakve ličnosti.
Ima tome tri ili četiri godine kad su se sa tešanjskog susreta bibliotekara Bosne i Hercegovine u Sarajevo vratile moja supruga i jedna slavna zagrebačka profesorica, koja mi je oduševljeno pričala o susretu sa slikama tešanjskog slikara, nije mu uspjela zapamtiti ime, ali jeste motive slika koje je vidjela, stećke i čudnovato razigrane bijele konje. Ušao sam u internet i učas pronašao i slikara i njegove slike.
Ahmett Hundur… Bio sam impresioniran, na prvu, što bi se reklo. I osjetio nekakvu nevjerovatnu bliskost, koju sam tek kasnije, kad sam Hundurove slike vidio uživo, precizno identificirao.
Ovim istim gospođama nije bio nikakav problem da me naredne godine nagovore da pođem s njima u Tešanj, ne zbog biblioteksratva, koje je bilo cilj njihovog dolaska, nego zbog Ahmetta Hundura, koji je bio cilj moga dolaska.
Jest da mi je Tešanj ostao u pomalo čudnoj uspomeni iz vremena rata, ali nema veze, bila su to takva vremena. Došao sam, naime, da radim televizijsku reportažu o više nego uspješnom otporu Tešnjaka agresoru, i to kao novinar TV BiH i pripadnik generalštabne jedinice Armije RBiH, no to ovdašnjim vojnim vlastima uopće nije smetalo da i mene i moju ekipu odvedu u zgradu sadašnje općine, rekoše na informativni razgovor, a zapravo, doslovce na saslušanje: „Ko smo, šta smo, ko nas i zašto šalje…“, dokumenti im nisu bili dovoljni. Kasnije je sve bilo kako treba, čak i više od toga, bilo nam je uistinu prijatno družiti se sa tešanjskim braniocima u gradu i oko grada, na prvim linijama odbrane. Rat nam nije smetao da se dobro družimo…
Čudni neki ljudi ovi Tešnjaci, znam da sam pomislio odlazeći tada iz Tešnja. Kao što svaki naredni put kad odlazim odavde, ponovim tu istu rečenici.
A sad, da se vratim na te dvije, tri godine unazad. Bio sam, dakle, ponovo u Tešnju, i to sa bibliotekarima i profesorima bibliotekarstva i informacijskih znanosti, a zaobići njihovu godišnju manifestaciju, doslovno je nemoguće, jer, takvi su vam bibliotekarti, uporni i marljivi ko mravi.
Tek u neko doba stvorili smo neki slobodan prostor da se susretnemo sa Ahmettom Hundurom, na ranije dogovorenom sastanku, i da posjetimo njegov atelje. Sjećam se, kad sam kročio u tu veliku svijetlu prostoriju prepunu slika, stećaka i moćnih snježno-bijelih konja, potpuno sam se izgubio, osjetivši da sam najednom uronio u jedan nadrealan svijet iz prošlosti, koji mi je, sticajemo okolnosti, bio veoma blizak, i to putem pisane riječi iz poezije moga oca, ali sada kao da sam najednom ušao u njegove pjesme trodimenzionalno.
Da li je moguće da riječ i slika, dva autora koja se nikada nisu srela, na dva ovako odvojena i drugačija medija, mogu toliko dobro korespondirati. Odjednom je pred mojim očima iskrsnuo Gorčin, Kosara, Poruka, Slovo o slovu, Slovo o čovjeku, Zapis o lovu, Zapis o vremenu, Dažd, Kolo bola, Četvrti jahač, Zapis o vitezu i tako redom.
Kamedni spavač Maka Dizdara oživio je ovdje, iz uma i zauma, iz prstiju slikara Ahmetta Hundura…
Keramet, rekao sam, ni sam svjestan da nisam rekao – čudo, riječ koju inače koristim u ovakvim prigodama, nego sam rekao keramet, riječ koju nikad ne koristim i za koju nisam bio načisto ni šta tačno znači.
Dok su se gospođe divile Ahmettovim slikama, ja sam krenuo da ih posmatram pažljivije i na drugačiji način, ne kao estetski ugođaj, kako i sam obično posmatram slike, bježeći od toga da odgonetam šta je slikar (pisac) htio reći.
Naime, i samom mi je najznačajnije da li će mi se slika odmah dopasti jer je lijepa, interesantna, dekorativna, nego ima li ona negdje u svojoj dubini neka skrivena značenja i poruke.
Ovoga puta jednostavno nisam postupio tako. Jer me je šokirao taj Nevjerovatni kontrast masivnih nepomičnih nadgrobnih kamenova naših davnih predaka, u odnosu na razigranost tih predivnih bijelih bića sa dugim kosama, tih
vilenih konja, koji kao da su izlazili iz stećaka i oživjeli i stećke, i one što pod njima leže, i samu slavnu srednjovjekovnu prošlost Bosne, koje se Bošnjaci tako rado odriču, prepuštajući drugima da je sebi nezasluženo priskrbe…
E ne može to tako, kao da u svojim slikama kaže Hundur, to je naše. I jeste naše, bosansko, pa ko hoće i ko želi tako da se osjeća, bujrum, i njegovo je.
Dok smo putovali nazad u Sarajevo sa taze kupljenom slikom naše zagrebačke prijateljice u gepeku, pomišljao sam kako je šteta što se autor Kamenog spavača, Mak Dizdar i Ahmett Hundur, autor likovnog ciklusa pod čijim sam dojmom još bio, nikada nisu sreli. Ili možda jesu, jer, čudni su putevi gospodnji.
I upravo tada mi je sinulo. Pa, Hundur je naslikao sve, ama baš sve, što je Mak predvidio u svojoj epohalno velikoj Poruci.
Čim sam ušao u kuću, uzeo sam riječnik i zavirio u značenje riječi keramet, gdje stoji doslovce: Mudžiza je naziv za natprirodna djela koja se pripisuju Poslanicima i Vjerovjesnicima. Prema islamskom shvatanju to je djelo koje zapravo čini Bog preko čovjeka. Termin koji označava ovakvo djelovanje se u islamskoj literaturi općenito zove keramet, te predstavlja djelo koje Allah čini preko ljudi koje voli, Evlija, no ukoliko se to djelo desi preko Poslanika, onda se djelo definiše kao mudžiza.
Jeste, rekao sam sam sebi. Ono što sam vidio u ateljeu Ahmetta Hundura u Tešnju je keramet. Šesto čulo mi je to došapnulo. Ahmett Hundur u djelo pretvara poruku koja mu dolazi, a da on toga nije ni svjestan. I prenosi je dalje, ljudima, da vide, da ih opomene i da shvate. Na isti način kako se to činilo sa autorom Kamenog spavača Maka Dizdara.
I na kraju, pročitao sam da je Ahmett Hundur samostalni likovni umjetnik. Rijetki znaju šta je to i kako je to biti samostalni umjetnik, slikar, vajar, pisac, glumac itd… Ja znam, jer sam i sam posljednjih 10 aktivnih godina bio slobodni umjetnik – pisac, koji je živio isključivo od onoga što napiše i sam proda.
Uostalom, ta mi pozicija nije nimalo strana jer mi je i otac, i to gotovo cijeli svoj život, bio slobodni umjetnik, a to je značilo jedan podobro tegoban egzistencijalni položaj, mada mi je otac spadao u sami vrh jugoslovenske književnosti..
A za one koji ne znaju, samo oni najhrabriji i najsamouvjereniji stvaraoci usuđuju se ući u status slobodnog umjetnika, pa se danas na prste jedne ruke u Bosni i Hercegovini mogu nabrojati slobodni umjetnici pisci, na prste druge ruke likovnjaci, slikari i vajari, kao što je slučaj i sa drugim umjetničkim djelatnostima. Ostali pribjegavaju sigurnosti stalnog, često sasvim banalnog posla za sigurnu mjesečnu plaću, a za umjetnost ako ostane vremena.
Uzgred, rijetki su oni koji su u ovome poslu uspjeli dobro živjeti kao slobodni umjetnici, pri čemu mi kao prvi naumpadaju Berber i Zec, dakle, valja biti stvaralac najvišeg dometa, da bi se pristojno živjelo.
Ali, evo nam ovdje jednog živog, zdravog i veoma uspješnog slobodnog umjetnika, koji dokazuje da se hrabrost isplati i koji, poput nekih, ne lamentira nad svojom sudbinom, štaviše, veoma je zadovoljan.
Zato vjerujem da će Hundur nastaviti stopama maločas spomenutih Berbera i Zeca, za koje ovdje moram reći da su bili veliki radnici, crtači, i majstori prije svega, i to u doslovnom smislu riječi, majstor kao kovač, krojač, kujundžija, kazandžija, stolar….
Zašto to govorim. Zato što znam da je Zec povukao taj svoj majstorski gen iz porodične majstorske tradicije, eno mu brata gdje na čaršiji izrađuje predivne kožne tašne. Zec je samo krenuo plesti svoj umjetnički vez na platnu. Isti je slučaj i sa Berberom, samo mu prezime to kaže. Ali i sa Hundurom. I nisam se nimalo iznenadio kad mi je rekao da mu je otac bio krojač, i to vrstan.
I na samom kraju, zaključak.
U Tešanj se dolazi zbog biznisa, zbog historije, Starog grada i Čaršije, u Tešanj se dolazi zbog knjige i književnosti, zbog ljudi i razgovora s ljudima, a bogami, došlo je vrijeme kad će se u Tešanj, i to sve više, dolaziti i zbog Ahmetta Hundura i njegovih slika, što da se pogleda i divi njegovim slikama, što da ih se kupi.
Ovim proglašavam izložbu maestra Ahmetta Hundura otvorenom,
Neka je sretno i berićetno.
U Sarajevu, 7. aprila 2016.
Majo Dizdar
