ISJEČAK IZ ROMANA “HADŽI OSMAN”

Promocija u Tešnju čeka da načelnik općine konačno odobri uvrštavanje Romana u program tašanjskih kulturnih događaja.

Haris Sejdić

Dok su četnici bili već poznati po pokoljima i zločinima koje su vršili u ime Kralja i srbstva, ustaše su isto bile na zlu glasu kao koljači i širili su propagandu i mržnju prema ostalim, komunisti i partizani su govorili o bratstvu  i jedinstvu, ali se pričalo da su i oni bliski sa četnicima pa him naš narod nije mog'o plaho vjerovat’. 

Tako je nastala potreba za našim muslimanskim odredima. Edhema Edu Hadžalića sam znao tek onako iz viđenja, bio je dosta mlađi od mene. Treće godine rata je Edhem sa još jednim drugom i nekoliko slabo naoružanih pratilaca na bijelom konju došao u Čagliće tražeći mene da se zajedno  organizujemo i da se tako skupa svi priključimo našoj muslimanskoj miliciji, koja se trebala pravit. U Raduši i okolnim selima je već postojao Zeleni kader, kako su to nazvali, a čiji je on bio komadant. Ja sam po povratku iz Poljske, iz zarobljeništva od Švabe, malo se sprva bio primirio, sve do događaja sa Sejdom i upadom četnika u Čagliće, i hajd ti budi miran kad je zlo na sve strane oko tebe.

I mi smo imali dobro naoružanu stražu, bili smo naoružani mašinkama i bombama, pištoljima i puškama, a posebno smo bili ponosni na mitraljez koji smo imali. Nakastili smo bili da nabavimo još četiri kako bi neke naše zamišljene kote i položaje pokrili sa mitraljezima radi bolje odbrane. Dva su već bila pazarena  sa nekim domobranima za hranu i piće i trebali su momci naši da hin nekako prebace od Doboja pa preko Trepča i Šljivica do Čaglića.

 

Nekoliko puta smo propušćali partizanske odrede koji su prelazili kroz naša sela, dogovor je bio „ne diram te, ne diraj me“ i toga smo se pridržavali.

 

–                                    Osmane, Osmane, traže te neki ljudi, haman su naši  iz Raduše, naši su haman, nose neki i  fesove, Edhem komadant kaže da te treba.

–                                    Namah, idi gor’ i reci him nek dojdu dole do Stubla.

 

                                     Merhaba Osmane. Dobrog li si zdravlja moj ahbabu?

–                                    Merhaba ti Edheme, hvala Svevišnjem, bujrum, sjedi, nego kako si ti.

–                                    Šućur Allahu, Bogme oko tebe svaki dan sve više i više vojske. Nisam znao da sad ovoliko imadeš momaka oko sebe ?

–                                    Neka hin, mašAllah. Ama znadeš ti to znadeš moj Edheme! Nismo se vidjeli evo ima nekoliko hefti, poradili smo dosta na opremanju vojnika, al’ ne berem brigu dobro si ti opet upućen.

–                                    Hotio sam ja doći tebi i prije, pa sam po kuririma poručiv'o da ću doći, ali belaji ovi moj Osmane, belaji, vidiš i sam.

–                                    Jah, belaji, sabura, sabura, moj Edhem-aga. Švabo je Bogami sila velikačka, ja sam bio tamo u logoru u Poljskoj. Radili smo za njihovu vojsku. Sila je to. Al’ svakoj sili dojde kraj pa će beli i ovoj doći.

–                                    Nego, velim odoh do Osmana u Čagliće, ti znadeš Osmane da pravoslavne po Mekišu i Raduši prikuplja opet Jovo Todorović u svoje četnike, jedni pravoslavni su u partizanima, katolici su jal’ u partizanima, jal’ u domobranima, a ima ih podosta u ustašama, a mi? Mi muslimani nejmamo  svoje vojske. Nejma nas ko čuvat’. Adem-aga je već podobro ostario, nemore on to sve ni pohvatati niti smiriti te ustaše, a i on ni u Tešnju ne bidne često, nego je haman rekoše jal u Tuzli jal u negdje dobio neku kuću veliku i kancelarije i sluge od nove ove države eNDeHa..

–                                    Znadem, znadem, nas sad ovdje ima sad preko  stotinu i pedeset naše vojske, čuvamo Čagliće Roše, Bašiće i Ripnu, ima i u Dobropolju nešto pušaka, a gore u Jablanici ima isto haman pa i više od sto i nešto momaka zajedno sa Oručanima i Koprivčanima drže straže pazeći da ne krenu četnici na nas od Opšava. Dolaze nam gore od Brezovih dana prebacuju se od valjda Mladikovina. Bogami nas je spasio moj Hasan, prije nego što će otići u tu handžar SS diviziju, zapio se negdje sa domobranima, kad eto ti ga sutridan naprtio na konja puno pušaka i obuće, i mitraljez imamo. I Reuf-beg je pomoga krišom da se ne zna.

–                                    Šućur Bogu, po hiljadu puta. Hasan ti vrijedi za stotinu drugih. Junak je to pravi. Pa, velim Osmane da to sve skupa objedinimo u muslimansku narodnu vojsku, miliciju da sačuvamo narod od pokolja, a i da nedadnemo da nas zavade jal sa pravoslavnim jal sa šokcima.

–                                    Edheme, ja sam uz tebe, skupa ćemo, a ove moje momčiće, momke, Salku i Jusufa Sejdića ću zadužiti da budu kuriri i veza između Raduše i Čaglića i okolnih mjesta. Nego najbolje da vidimo pa namah da naše straže postavimo. 

–                                    Bog ti dao svako dobro, obradov'o si me.

– Edo, imam habere da gore oko Zenice, u Šerićima, šerički beg Husejnović okupio muslimansku miliciju, pa da brani sva okolna sela od četnica što preko Vučije planine prolaze i pljačkaju muslimanska sela, a sad on hoće da se povežemo u jednu veću jedinicu, vojsku, to bi Bogme bila prava vojska.

 

–                                    Hajd amin, da Bog dadne na dobro. Lijepe vijesti, lijepe. Šta ćemo sa partizanima. Ja velim da treba i njih podržavati, da se ne treba sa njim u borbi razilatit’.

– I nećemo. Sa partizanima skupa ćemo, ali ti znadeš da su mlogi četnici sad u partizanima sa zvijezdoma na kapi, sad u ponovo četnicima sa šubarom na glavi. Pa se malkice treba pripazit’.

– Sa partizanima treba skupa, al’ bit’ na oprezu. Nikad se ne zna.

– To jest. Da znaš da si u pravu, al’ ovdje od naših ljudi je blizak sa partizanima gazda Drago, a i Reuf begu nisu mrski među nama rečeno.