Selim Brkić / GDJE SMO BILI I GDJE IDEMO….

Imam ja tako običaj prelistavati stare novine i stare „papiriće“. Čisto, onako iz zabave i vlastite potrebe i bez neke jasne namjere i nikakve koristi.

Uzeh tako i  „Preporod“ iz marta ove ( 2018. godine), broj:6/1112 pa na stranici 18. naiđoh na interesantan članak Nermine Baljević:Učenjakinje islama, koji sam poodavno pročitao i dopao mi se pa ga opet letimično prelijećem očima i čudim se:

  • kako je moguće da smo stalno u dekadenciji – u nazadovanju i
  • ko nas to gura natrag i ko nam ne da naprijed.

Autroica navodi primjer iz džamije u Al Aksa iz 2014. i 2018.. Dakle, za četiri godine smo se vratili nazad za oko hiljadu godina godina.

Divni su primjeri koje autorica navodi iz davnih, davnih godina,  a koji ukazuju da su žene imale svoje mjesto i u nauci i u svakodnevnom životu i da su doprinosile progresu i porodice i države ma u kojem obliku ona postojala i funkcionisala.

Obradovalo bi me kada bi i „Preporod“ i druga štampa više pisala i ukazivala na opasnost koja nam prijeti i koja svakodnevno podiže nove ograde i „peče“ pred lice žene i pred njeno pravo da bude, makar, izjednačena sa muškim kolegama. A primjera njihove uspješnosti i kvaliteta ima i u savremenom životu i to podosta.

Ovdje moram navesti citat iz pomenutog članka jer je poticajn i svakovremen i upućujući i obavezujući:

“Ali sam Zakon, ma koliko bio podsticajan i afirmativan u tom pravcu, kao  što je islamski, nije dovoljan sam po sebi da omogući namjeravani ishod. Potrebno je i opće društveno nastojanje da se uspostavi  ambijent koji će podržati i omogućiti ono što Zakon namjerava ili podržava“

Ovaj tekst me podsjeti na nešto nedavno pročitano iz porodične arhive pa prelistah fascikle i nađoh jedno pismo koje je pisao Ahmet ef. Hodžić Abdulahu Brkiću,  a prema mome čitanju glasi:

Dragi dostu,

U razgovoru sa H. Mehmed Efendijom Turalićem i Ahmed Efendijom Mulalićem našli smo munasib još pokušati i ovo. Da se ženskinje ne odstranjuje od džemata gornje Džamije odnosno Teravije. Kada imaju volju a i prava kao namaz. Jer ja imade koja po sebi ne bi…………….. (nečitko – rukopis oštećen) klanjati, a rade su klanjanju. S toga zaključeno je od večeras da ženske same tamo klanjaju. Imam Ahmed eff Adilović, a Muezin Mehmedalija Hafiza Hundura i niko više da ne bude od muškinja. Ako što ne bude po tvome mišljenju shodno i ako će biti kaka prigovora neka se odmah rekne sa tvoje strane a i drugi ako znaš da bi tako štogod imao reći i pigovoriti.

Selam
Ahmed

Na hići sam pisao, k*o Dućan nije jedan posao i briga.

Pismo nije datirano ali prema nekim sporednim indicijama pretpostavljam da je pisano u toku rata (1943. ili 1944. ). Nisam više siguran da ima  savremenika ovom pismu i ovoj odluci pa ne mogu provjeriti. Možda neko, nakon čitanja ovog priloga, po nečem utvrdi preciznije rok nastanka i pisma i ove odluke.

Dakle, radi se o nekolicini vjerskih i građanski autoriteta u čaršiji koji su uživali veliko povjerenje. Pismo ukazuje i na postojanje zajedničkog – kolektivnog oblika rješavanja ovako „značajnih“ pitanja i borbu naprednih ljudi sa vjerskom i građanskom zaostalošću

Interesantno da ne nađoh nigdje kakav podatak koji bi se odnosio na školovanje djece, a naročito ženske djece.

Dakle, moglo je nastati u vrijeme kada je onaj jedan u jednom zvaničnom časopisu za vjerska pitanja i društveni život muslimana, pored dostalog pisao:

“Muslimanska žena neka se povrati svom prirodnom pozivu majke i odgajateljice. Nama, kao i svim narodima, uvijek je više potrebno žena-majki, koje će odgajati čovjeka nego liječnica i učiteljica”…….. i

“Raskalašenost žene u Evropi, naročito u Francuskoj, gdje je žena svojim pretjeranim zahtjevima za potpuno izjednačavanje s muškarcima počela napuštati kuću i zanemarivati odgoj čovjeka, dovela je do propadanja obiteljskog života i opadanja nataliteta u mnogim evropskom zemljama”.

I ne bi više  bilo opasno što je taj tako pisao i u taj položaj vraćao ženu muslimanku i koji je zanemarivao potrebu za što većim brojem liječnica i učiteljica  već je opasno što sada jedan univerzitetski profesor i dekan jednog fakulteta u 21. vijeku piše o autoru ovih citata:

 „…….(taj i taj)  ima sposobnost da i najsitnije detalje, naoko neupadljive pojave života muslimana u Bosni, islamski misli. On ne misli islam, već islamski misli svijet i pojave u njemu. On zato nije teolog, već pregnuće pojedinačnog duha ka Savršenom Čovjeku; nije ni filozof, jer sve misli sa stajališta njegovog božanskog porijekla, ali zato jeste sustavni mislilac, baš zbog toga što svaku stvar i pojavu u svijetu vrjednuje i procjenjuje s aspekta njene arhetipske uzoritosti, božanskog određenja, sad samo sukladno vremenskim i prostornim okvirima. On islamski misli Bosnu i Bošnjake kao Bošnjak, musliman, u Bosni, kroz njene geografske, kulturne, nacionalne, vjerske i strategijske određenosti.“

Grozno i strašno i podaničko i munafičko pisanje o nekom ko se nikada nije izjasnio kao Bošnjak već se sasvim decidno izjašnjavao kao pripadnnik duge nacije i time se ponosio. Ovakvi članci i rasprave pa čak i studije napisane za nas današnje i buduće čitaoce vraćaju nas još koju desetinu ili stotinu godina unazad i to brže nego što se negativna promjena deslia u džamiji u Al Aksa između  2014. i 2018. godine, a koji je cijenjena autorica minuciozno zapazila i zapisala.

Meni se nameće pitanje kakve ćemo mi to generacije profesora, pravnika, socilologa, političara, jednom riječju ljudi  imati ubuduće kada ih u život  uvode ovkvi profesori i dekani koji život ne promišljaju ni ljudski ni islamski niti ikako drugačije osim da za sitan šićar ode obraz na pazar.

Opisani munafik je do sada  izveo generacije hromih i faličnih dipolmanata,  magistranata i doktoranata pa i nije čudo što nam je i danas vrijeme i nevrijme ovakvo kakvo jste, a što se zorno vidi i po sastavu kandidatskih lista koje su bile vrlo siromašno ukrašene lijepim i pametnim i učenim i abmicioznim majkama koje i pored svih nedaća i problema, ipak, uspijevaju ukazati u svjetlo na kraju tunela koji oko njih sklapaju muški dušebrižnici za ćudoređe i ahlak.

Ljudskoj zlobi i sebičnosti, a bogme i gluposti nikada kraja.