Selim Brkić / PRVI SVJETSKI RAT U PISMIMA

Vremeplov iz porodičnih arhiva

Već duže vremena spremam se sačiniti prikaz knjige: Mensura Mujkanović i Ago Mujkanović: Stradali vojnici iz tešanjskog  kotara u austrougarskoj vojsci (1914.1918.), Tešanj 2018. JU Muzej Tešanj, str. 197. i u tu svrhu sam prikupio i nešto materijala i dokumentacije, ali mi se nikako neda započeti jer imam i neke dileme da raščistim sa samim sobom.

Teško je i napisati objektivan prikaz nečijeg rada pogotovo ako je neko tako mlad kao što su autrica i autor i tako simpatični, a već su uradili podosta iz svoje struke. Međutim, imam ja i neke primjedbe na knjigu pa ne bih htio da ih izhitreno iznosim prije nego što provjerim sve činjenice. U svakom slučaju, do izrade opširnijeg prikaza moram istaći da me je sadržaj Knjige zaintrigirao i da sam je dva puta pročitao i više puta prelisato i pomno pregledao neka od poglavlja.

Zaključak je, nesporan, da se radi o značajnom radu i dokumentaciji i provokaciji da se nastavi dalje i sveobuhvatnije ova materija istraživati i izučavati. Prema mome opštem znanju i saznanju Knjiga ima manjkavosti i u pogledu obuhvata stradalih Tešnjaka, a to s pravo tvrdim jer u Knjizi ne nađoh ime svoga djeda po Majci (nije greška, ja imenicu „Majka“ obavezno pišem velikim slovom ma o čijoj se majci radilo). Djed mi se zvao MEHMED MEHO ALIHODŽIĆ iz Džemilić Planja i prema kazivanju moga dajdže rahmetli Mehmeda Alihodžića djed je poginuo na frontu na Pijavi i to na kraju samog rata, dakle, prije stotinjak godina. Obojici predajem  rahmet.

Dakle, ima još posla za dopunu, doradu i pripremu drugog izdanja Knjige, ali bi za tu svrhu terbalo obezbijediti povoljnije uslove za autore i, možda, proširiti krug saradnika i istraživača.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine tešanjski kotar je imao 50.872 stanovnika.   Ukupan broj mobilisanih sa područja tešanjskog kotara u ratu  je:8.197  (od toga 2.593 je bilo angažovano u radnim odredima), što u odnosu na ukupan broj stanovnika tešanjskog kotara u procentima iznosi:16,11%  mobilisanih.

Sa područja kotara Tešanj poginulo je 930 ljudi što u odnosu na broj stanovnika iznosi:1,828%, a u odnosu na ukupan broj mobilisanih iznosi 11,34%, trajni invaliditet su trpjela 252 mobilisana što u procentima iznosi 3,07% u odnosu na ukupan broj mobiliasanih. (Osnovni podaci uzeti prema: Mujkanovići:Stradali vojnisi iz tešanjskog kotara u austrougarskoj vojsci (1914.1918) , Tešanj 2018. str. 61.

Ovako veliki broj ranjenih i poginulih sve nas obavezuje da, bez obzira na kojoj su strani koji ljudi stradali i za čije interese, pokažemo pijetitet prema njima i njihovoj žrtvi koja može i mora biti pouka nama da se ne ponavljaju istorijske greške pa da opet i vazda ginemo i stradamo za tuđe interese i potreba.

Izgleda da nam je pamćenje kratko i da ništa i nikada ne naučimo iz grešeka i života prethodnika pa stalno činimo svjesnu ili nesvjesnu izgibaniju u korist i za račun drugog, a na svoj štetu. Najsvježiji primejr je posljednji rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu u kojem je poginulo podosta ljudi, opet, sve za tuđi interes i račun i za tuđu ideju o nekoj tobože velikoj ovoj ili onoj…..

Ovih dana se, nekako stidljivo i neadekvatno obilježava stogodišnjica završetka Velikog rata, kako neki nazivaju tzv. Prvi svjetsku rat. Nisam zapazio a možda sam neinformisan ali se u našoj sredini tom događaju nije poklonila nikakva pažnja niti značaj. Mislim da je trebalo nekako obilježiti taj datum i događaj s obzirom na broj stradalih i posljedice koje je taj rat i njegov završetak ostavio i ostvario i na našu sredinu.

Knjiga je svojevrstan i vrlo važan i značajan znak i oznaka stogodišnjice završetka rata pa je tim više i njen značaj i potreba za doradom tim veća.

Istoričari, politikanti i analitičari imaju i imaće još dugo, a možda i stalno, oprečna mišljenja i navodne argumente o tome ko je koga oslobodio i da li je ko koga oslobodio jer se karta svijeta, a naročito Evrope bitno promijenila. Po svemu sudeći ispašće da je za većinu naroda i zemalja aktuelna ona narodna:Sjaši Kurta da uzjaše Murta. Gdje je ta i šta je ta mnogo željena i hvaljena Sloboda reći će odgovor i definicuju joj svako iz svoga rakursa.

Da bih dao ikakv doprinos ovome što navodim i što bih želio da se obilježi ovdje ću navesti sadržaj nekih pisma i dokumenata koji svjedoče o tom ratu i sudbinama nekih naših ljudi vezanim za rat i ratne događaje.

Dokumentaciju koju navodim našao sam u svojoj porodičnoj arhivi pa predlažem i drugima da pregledaju kućne arhive i zaostavštinu i da to učinimo dostupnim autorima Knjige, a njih i nadležne pozivam da se poporadi na drugom izdanju koje bi bilo obuhvatnije i dokumentovanije.

Evo sadržaja nekoliko pisama koja ću prepisati po hronološkom redu od najstarijeg prema mlađem datumu pisanja.

01-  Dana 6/ II 1914. godine M (ILAN) KNEŽEVIĆ, oberfeiter iz Tešnja piše

Herrn ABDULAH BRKIĆ, Vet. Feldvebelu,  in Olovo (Han Pijesak) via Zavidovića, slijedeće:

            „Dragi Avdo, čuo sam da se nalaziš u Han Oijesku, pa me evo  sa jednom molbom do Tebe. U Han Pijesku bio je učitelj na narodnoj osnovnoj školi  neki Krsto Savić, on je neki rođak  moje supruge, te bi mi želili saznati istinu šta je sa njim bilo. Za što te molim da se tačno raspitaš o njemu dokle si već tamo pa mi javi šta saznaš. Je li živ? Je li tamo? Ili je kuda pobjegao i šta mu je sa djecom. Kod nas nema osobiti novosti, imamo dosta snijega i žestoke zime čega sigurno ni ti tamo nisi poželio. Tvoju plaću sa na ½ isplatio Hodži, (Hodža je Abdulahov otac Sulejman) Osman (Osman je Abdulahov mlađi brat, a imali su i mlađu sestru Sediku čija su dva sina poginula kao partizani u Drugom svjetskom ratu) mi je dao one 4 K. Nadam se da će mi Mulabećirović ostati ovdje. Gledaj tamo da osvjetlaš obraz kao razborit i pametan čovjek, nemoj se odati hrđavom društvu i alkoholu, jer Ti  to može samo hrdjavih posljeidca donijeti. Budi kao vojnik u svakom slučaju pravedan i strog najprije prema sebi samome, a onda prema svakome drugome. Piši često Hodži on se plaho brine za Te. Pozdravi mi Spacu, Muhamedbega i ostale poznate. Ako najdeš koju šrapnelu pošalji mi je na uspomenu. Puške nemoj slati jer moramo i ove predati. Primi pozdrav od Kneževića

Tešanj, 6/II 1914.“

Pismo je pisano perom i crnim mastilom, vrlo lijepim i čitkim rukopisim. Koverat je improvizovan sa poštanskom markicom i žigom :K und K MILIT POST XX…. TESANJ

 

Napomena

Prema podacima iz rada Alojzija Frkovića:REINTRODUKCIJA DIVOKOZE NA SJEVERNI VELEBIT  u „Šumarski list br. 11-12 CXXXII (2008) str. 543-550)

              Milan Knežević je bio lovac i literata koji je pisao stručne radove o šumarstvu i lovu i  u vremenu 1917 – 1919. bio samostalni voditelj šumarstva u Tešnju pa kao takav, vjerovatno, i nadređeni Abdulahu i Mulabećiroviću. Interesantno je pitanje je li Abdulah bio u vojnoj rezervi u Olovu – vojnoj vježbi kao austrougarski podoficir u činu Vet. Feldwebela (narednika) što je najviše podoficirsko zvanje u austrougarskoj vojsci (prema:B. Klaić:Rječnik stranih riječi, Zagreb 1985.), a Knežević je ostao u Tešnju a u pismu sebe oslovljava sa:“Oberfreiter“, dakle vojničkim činom što je najniži vojnički čin u austrougarskoj vojsci (prema:B. Klaić:Rječnik stranih riječi, Zagreb 1985.),

Prema dostupnim podacima Abdulah je rođen 1878, a Knežević 1879. dakle, mlađi je od Abdulaha i po godinama a, vjerovatno, kao šumarski tehničar, stariji po službenom položaju pa otuda i „sloboda“ da kao mlađi po godinama, i vojnom činu daje savjete Abdulahu. Oba su bili strastveni lovci s tim što je Knežević i pisao o lovu i divljači i oba su prijevremeno penzionisani kao politički nepodobni u Kraljevini Jugoslaviji. U arhivi imam još njegovih pisama upućenih Abdulahu, a o njima ću drugom prilikom.

            Rečenice iz pisma:“Ako nađeš koji šrapnelu pošalji mi je za uspomenu. Puške nemoj slati jer moramo i ove predati“ kao i tekst koji se odnosi na učitelja  Krstu Savića  ukazuju na predratne i ratne prilike u Bosni i Hercegovini. Krsto Savić je, rođak Kneževićeve supruge koji je, navodno, nestao (ne zna se razlog). Ovo bi moglo ukazivati na niz okolnosti iz života obojice.

02.-  23. 10. 1914. i iz Budimpešete poslano Abdulahu Brki (Brkiću) u Tešanj, a pisao je: OMER JABANDŽIĆ, soldat.

Koverat je bijeli, sa adresom ispisanom lijepim i čitkim rukopisom i to:Gosp. Šumar Abdulah Brka z. Pošta Tešanj Bosna, ka „šaljitelj je označen:Omer Jabandžić , soldat.

03.- 23. 10. 2014. u istoj koverti je i drugo pismo koje je napisao neki Rezac kao pripadnik kompanije No Ferdinanc.

Oba pisma su pisana olovkom i vrlo nečitkim rukopisom kojeg nisam mogao dešifrovati pa se i ne usuđujem ovom prilikom, radi istine, niti prepisivati niti nagađati o sadržaju. Zapazio sam samo da je Abdulah Omeru već pisao kartu koju je on primio i da ga je obradovala….

Napomena: U Knjizi su navedena dva lica sa imenom Omer Jabandžić,  jedan se vodi pod Dobropolje i rođen je 1890, pješadinac, 3.bh pješadijska regimenta, a drugi se vodi pod Raduša i rođen je 1887., pješadinac, 3. bh pješadijska regimenta, 11. četa, ranjen 1917. godine. Sa kojim je Abdulah bio u korespodenciji nisam mogao pouzdano utvrditi.

 

04.- 9. 3. 1916. godine Abdulah Brka (Brkić) iz PILISVOROSVARA piše svojoj sestri SEDIKI dopisnicu na kojoj piše:

„Draga sestro, dans vam posla knjigu a noćas meni dojde od tebe sve sam razumio što mi pišeš fala Bogu kada ste Vi dobro i zdravo pa će sve biti kako Bog dragi hoće i ja se uvijek za Vama brinem i snijem svašta piso sam ti da se pobrineš za čele i kaleme a fala ti kad si Almasi to poslala i ona meni često piše molim te obazri se na M, nevjestu radi Boga i svoje sreće a i na ostale garibe u selu Ocu Majci i Nevjesti našem Hasi i Cerovcu od kuda on da mi selam pošalje a sada svakom po komšiluku Kaži Žepi ostala je Majka u Vlasenici i Almasa u Olovu. Piši često uvijek me tvoja knjiga najde“

Napomena: Vojna dopisnica je pisana suhom olovkom lijepim i čitkim rukopisom, a adresirana je na Ibrahim Aličehajić da preda Hodži Brki Tešanj Bosna, kao pošiljalac označen je: Corp. Abdulah Brka BH Infat Reg I 5 Comp. Pilišvovršvara. Abdulah je bio strastveni pčelar i voćar pa se i u ratu brine za pčele i kaleme. I mlađi brat Osman mu je, vjerovatno, već bio mobilisan dok on moli sestru da se o svemu postara jer mu je otac Sulejman već bio star i bolestan. Osmanu su na frontu na Karpatima smrzle noge pa je bio invalidan i umro je 20. 07. 1921. godine od posljedice smrzavanja.

 

05.-  05. / 4  918.  godine Aličehajić Džemal urlauber (vojnik na odsustvu) iz Tešnja šalje pismo cugsfireru Abdulahu Brkiću na Feldpost  BH 3 6 Feld komp. Feldpost 648, u kojem piše:

„Abdulahu Brate kući sam došao i žive donekle po kući našao Al* živi čekaju u ove ljetne dane  ko  moj Brate dragi s gibirom se hrane. Dok je Allah dragi nafaku izdavo za glad i za patnju nije nitko znao jer u ono vreme  kila bilo nije  dok čojk  sit ne bude dotle jesti smio je  al nafaku drugi preuzeo je sada pa da vidiš brate od dječice jada. Bolhaznu (/ bol-hazna: (tur-ar) obilna, bogata blagajna, riznica – Prema Abdulah Škaljić:Turcizmi….)/ su smjestili u kući pekara i otalen daju al* ko ima para po četiri kile na mjesec se deli od sitine narod i dan i noć cveli. Osvjetljenja nejma i  duhana malo al* do toga puno nije opet stalo. To se ćeif računa da je drage hrane ne bi insan znao za oskudne dane. Al* došlo je vreme da čovjek i krava zajedno poznadu samo što je trava jednog će lijepog dana bog i vjera čobanin na pašu i ljude da tjera četiri želudca dobićemo tada počećemo blekat što nismo do sada premda nam se trava sada još ne ..či jednog ćemo dana postat preživači.

Primi puno selama i svi Tešnjaci Vaš Džemal, piši mi M. selam od Galijašević Mehmeda, M. selam Deljkić O, M. Selam Vehab Ibro.“

Napomena: Pismo je pisano suhom olovkom dosta nečitkim rukopisom i nevještim stihom, ali ima svoju draž i kao literarni pokušaj i kao ilustracija teškog življenja. Zapamtio sam priču rahmetli Dede Handžića, koji se Prvog rata malo sjećao i zapamtio je priču o nekom Bešli koji je bio jak i krupan i u ratu se nešto pokazao kao hrabar pa dobio odsustvo i došao kući u Tešanj i vido da mu je Majka, otac i ostali ukućani gladni a dućani puni robe. On je, kaže priča, uzeo veliku vreću i krenuo od dućana do dućana i nakupio potrebne robe i odnio kući da nahrani porodicu. Kako je bio zaslužni ratnik sa nekom kolajnom i uz to jak i velik niko mu se nije smio suprostaviti i tako se to završilo.

 

06.-  9/8 1918 Hanka Rizvić iz Sarajeva piše Abdulahu Brkiću u B H regimentu 3 7  Feldposte 648.

Prema mome čitanju tekst pisma glasi:

„Dragi moj Abdulahu!                                                             Sarajevo 9/8 1918.

            Prvo svega želim da Vas ovo moje pismo zateče u podpunom zdravlju i veselju, kao što je i mene ostavilo. Slatki Avdo nemoj se ljutiti što ja nisam mogla stobom prije govoriti jer mi je brat bijo. Srce Avdo da si ti meni mrzak jabi tebe često vređala. Evo ja već gotovo u crnu zemlju legla za tobom. Da nemam tvoje slike može biti dabi davno.

Dami te dragi alah sačuva dušmana ja već od Boga išćem. Sad kako se stobom razdvojila od žalosti ja se razboljela, pa mi sada svi liječnici kažu da bez tebe meni lijeka nema, već eto me tamo preko zime da potražim u vas medecine, da bolujem na tvom bijeli krilu, da ja tražim kod vas medecinu. Ah! Bože da mi je i to dočekati čini mi  se ja bi sretna bila. Dragi moj dajem ti na znanje da je moje u nevolji stanje. Srce za tobom vene i veremim  za tvojim prebijelim licem kako majka za sinom jedincem. Dragi moj danas se pokaži pa ti mladog pisara potraži  temi tajnu ti ljubav pokaži jer te moje srce traži piši mi i pruži mi ruku pati skini smoga srca muku.

            Sada  z Bogom moj katmeru bijeli primi mnogo milijeh pozdrava. Primi  all  selam koliko tašlihanu budi pehlivan  pa dokuči moj selam.

            Puška puče na traseinu  ode pismo u mašinu putuj pismo preko devet gora (pada kući)-prekriženo. mome dragom  u ruke, doći moraš kada dođeš stvoriše se mome dragom poklemiše nokte gleda rukte čita??? (posljeddnje četiri riječi ja ne mogu pročitati)

 

07.- nedatirana vojna dopisnica pisao je OSMAN BRKIĆ, brat Abdulahov  a sin Sulejmanov i unuk Selimov u periodu 1914 – 1918. – trajanje 1. svjetskog rata iz Tešnja (bez datuma i u tekstu i na poštanskom žigu), piše Abdulahu  Brkiću, zugsfireru B. H. 3 7 Cup. (Kumpanije Feldpost 648.

Prema mome čitanju tekst na dopisnici glasi:

„Dragi brate,

Dobili smo tvoju kartu i razumili što nam pišeš mi smi svi zdravo samo imade puno posla sad nam 3 sobice radi dvanajest ljesa radi a imade ________ (nečitko) i kalemuša  ___________ (nečitko)  ili sasvim mala  ostale krušaka nikakvi nejma  a sve su se tvoj takiše  omladili i kesten a pisao (l)??? mi je Šućra (Šućro)???? i iska tvoju atresu, bili su čuli  da si i ti ______(nečitko) Peštu sa Šućrom da ti nisam ______(nečitko)  pisat  _______(nečitko) pa kada mi pisa onda ja vidim da nisi sa njima a ha smo se bili obveselili mi te često snijemo pa ti  se ________(nečitko) nadama sada primi m. s od sviju redom svi te želimo.

Napomena:

Na naslovnoj stranici dopisnice piše Tešanj i  „Šalje Hodža Brkić“. Prema poštanskom žigu „K. und K. MILIT POST XXVIII TEŠANJ a u sredini žiga broj „9“ bez oznake datuma prijema – slanja.

Dakle, dopisnicu je pisao Osman jer Abdulaha oslovljava sa „brate“, a piše da šalje Hodža Brkić jer je on poznatiji kao njihov otac i stariji pa je i poznat.

Prema mome saznanju i porodičnoj priči i Osman je bio austrougraski vojnik i bio u Prvom svjetskom ratu negdje na Karpatima gdje su mu se smrzle noge pa je bio teško pokretan i više sjedio u dućanu – trgovni koju je držao u Raduši, a Nurija sin Abdulahov (dakle,  bratić) mu je bio pomoćnik i „desna ruka“ i iako maloljetan išao je sa kirajdžijama po robu za trgovinu u Banja Luku.

Osman je pokušavao pisati i pjesme pa ima zabilježen njegov pjesnički pokušaj povodom rođenja kćerki i smrti roditelja o čemu ću napisati malo više drugom prilikom.

Osman je (prema Abdulahovim bilješkama na Kalednaru za godinu____umro

  1. 07. 1921.

 

08.- nedatirana vojna dopisnica pisao je Osamn Brkić, brat Abdulahov  a sin Sulejmanov i unuk Selimov u periodu 1914 – 1918. – trajanje 1. svjetskog rata iz Tešnja (bez datuma i u tekstu i na poštanskom žigu), piše Abdulahu  Brkiću u BH Bag I 5 comp. ____ Pilis Verešvar Ungaria:

„Dragi Brate tvoj je Nurija već počeo samnom učiti Mevlud Bosanski svi smo zdravo Selam ti šaljem za nas se ne brini Otac i Mati i ostali su dobro novo ništa nejmamo ako bude javim ti Vreme lepo u nas. Baša Feld post 230 frajter 1 Comp 1/26 Landšat Ungaria piši jesi li dobio 20 K Piši Selam ti društvu.”

Napomena: Tekst je pisan suhom olovkom na dopisnici pa je rukopis dosta izblijedio i teško je čitljiv. Brat mu javlja adresu izvjesnog Huseina Bašića – Baše koji je takođe vojnik i rođak im.

 

 09.- nedatirano pismo i bez oznake mjesta (vjerovatno u vremenu od

1914 – 1918. (Brkić ) Abdulahu

 Prema mome  čitanju  tekst  pisma  glasi:

Dragi moj Abdulahu,

            Ovo nekoliko dana sam veseo  jer sam se dokopao svojih dragi Tešnjaka istina svi su mi lično nepoznati jer je sve  to mlado. Ja svoj dragi Tešanj kad sam ostavio – imaju koji ni rođeni nisu bili al* smo se lako upoznali ima ji u mome stanu preko 12 a ostalo je pobacano po bunkerima vrlo su fini dječaci i kako sam ja oferčijo dobri su borci sad podpuno rahat spavam u obući sjedim do neko doba noći sa njima nije jim kako vidim drago piće ali ujme zalogaja malo više pa koja ako da se lakše spava. Vilaš i Bukvić  teško se natjeraju na to, H. Smajlović i Hatibović, Mulabećirović, Festić i drugi a ja se još uzdržavam  – a rekao sam kad se rat dokonča da ću ja od radosti  ako to dočekamo nešto popiti, opet sam se povratio na davnašnje vreme te počeo ko brljak pred proljeće cvrkutat ali se poslovima već najvišem – eto i Tebi šaljem na poleđini moj  arzuhal (molbu, predstavku, memorandum – prema Škaljiću )Voli te i selami

                                                                                                          Potpis – paraf nečitak.

 

                        I                                                                                             VII

O Bože dragi gospodaru sveta,                                             Popravit bi mogo Ti kada bi stijo

Dokle će nas pratit vaka sudba kleta?                                  Jer ……….. Tvoj ……. ne bi smijo

Svega još ima što čojku treba                                               i životne potrebe kada bi tražijo

Al za niži stalež nejma ni hljeba                                           kuglu u čelo za to bi dobijo.

                       II                                                                                         VIII

Gospoda se kreće u svili i laku                                              Gospoda more nabaviti svega

A siromah i radnik sjede u mraku                                          niko napasti neće na njega

Nesme u društvo vidi mu se telo                                            kilu masla dobije za kilu soli

Jer na sebi ima troljavo odelo !                                              i opet potrošač zato ga moli

                                                                                                                      IX

                      III                                                                      i masla i soli……. treba

Obuće i nejma zašto da kupi                                                  da ne jede suhog i neslanog hljeba

Iz dana u dan svemu cena skupi                                             znam da smo grešni i u grehu pali

Samo nadnice u kararu stoje                                                  najviše ovi staleži mali.

Zle budućnosti i za njih se kroje.

                     IV                                                                                            X

Jednog lepog dana gospoda će reći                                       Od milosti Tvoje……..  ………..

Nejma više posla kuda znaš kreći                                         pa nam ove nove opomeni ljude???

Mladost ti je prošla snagu si nam dao                                   ako ova moja molba   ………..

Crkni na putu  nije nam te žao.                                             Odma …….. da nam raspoloži

                      VI                                                                  

Vojska nas čuva od napasti brani                                                              nečitak potpis

I ove godine isto ko lani

A gospoda u gradu zguli nam kože

Šta se od nas radi o vidiš li Bože.

Napomena: Autor i pošiljalac nepoznati, iz sadržaja pisma vidi se da je autor bio u bliskom odnosu sa Abdulahom, možda je službovao u Tešnju, a u vrijeme pisanja pisma negdje je u ratu i, moguće, neki komandir. Vjerovatno je bio u „zrelijim“ godinam dok su Vilaš, Bukvić i drugi mladi i vojnici u njegovoj jedinici – stanu.

Ove dvije dopisnice i pismo koji su nedatirani stavio sam na kraj teksta mada mislim da su Osmanove dopisnice pisane i ranije (možda i 1916. jer je i Osman kasnije mobilisan i upućen na front jer u martu 1916. Abdulah piše pismo sestri, a bilo bi očekivati da piše bratu i da ga zadužuje da mu pazi na pčele i kaleme. Možda se nekada i negdje naiđe i na koji drugi podatak koji bi bio precizniji i korisniji.

O sudbinama naših mobilisanih ljudi pisano je, relativno, mnogo i literarnih i monografsko-istorijskih djela iz kojih je vidljivo da je Bošnjo vazda bio Bošnjo:zbinjen, neupućen, prevaren, okićen kolajnom i napojen rumom pa osokoljen i ponovo poslan u neki dekung ili šturm i hudžum.

Dolaskom ustaša na vlast u tzv Nezavisnoj državi hrvatskoj sve odlikovane vojnike iz Prvog svjetskog rata vlast je progasila Hrvatima i osnovala Društvo odlikovanih ratnika Hrvata iz god. 1914-1918. Do sada sam našao podatke i čuo priče o nekolicini tako odlikovanih, a među njima je bio i Abdulah Brkić koji je, čak, jedno vrijeme bio i u Upravnom odboru Društva čije je sjedište bilo u Zagrebu.

Bilo bi interesantno da mi se jave na telefon 061 307 199 ili na mejl: [email protected] com svi koji imaju kakav podatak ili saznanje o odlikovanim u Prvom svjetskom ratu, a naročito sa područja nekadašnjeg kotara Tešanj.

Ovdje ću napomenuti i podatak da je popriličan broj pravoslavaca ali i muslimana sa našeg područja se javljao kao dobrovoljac u srbijansku vojsku i da su učestvovali u proboju Solunskog fronta takozvani Solunaši. O njima nemam nikakvih podataka ali sam čuo za nekoliko njih i koji su poslije Rata nagrađeivani od srbijanske vlasti odnosno od novonastale Jugoslavije povećim šumskim kompleksima  .

Kako bilo da bilo i gdje god je ko od njih ratovao, krvario i ginuo sve mu je to bilo utaman jer je opet bilo Sjaši Kurta da uzjaše Murta.

 

Selim Brkić